Jeste li ikad razmislili o tome s kime se najviše svađate, Nećete li se začuditi kad otkrijete da ste najviše vremena u svađi proveli zapravo sa svojim najbližima: braća, sestre, roditelji, djeca, supružnici, rodbina… Nije li neobična činjenica da „najradije“ kvarimo odnose s onima koji bi nam mogli najviše pomoći i s kojima bi nam moglo biti najljepše? Jer oni su tu, pored nas, i za nas. Bog nam je dao te ljude da s njima izgrađujemo svoj mali kutak neba ovdje na zemlji, a poslije i u vječnosti.
U životu susrećemo velik broj ljudi, većini nikad ni ne zapamtimo ime, niti nas ono uostalom zanima: na ulici, tržnici, poslu, u autobusu… dan za danom, tjedan za tjednom, godina za godinom… izmjenjuju se mnogi ljudi, ni lica im više ne pamtimo. Ali da se dogodi nešto, da te netko napadne, da netko na tebe potegne nož među svom tom svjetinom – kao što znamo nažalost da se događa – tko će se zauzeti za te, tko će stati u tvoju obranu?
Treba možda češće razmisliti da od svih onih tisuća i tisuća ljudskih lica koja susrećemo, zbog kojih se šminkamo, i pazimo kako ćemo govoriti, odjenuti se ili ponašati, njih uopće ne zanima naš mali pojedinačni život.
Oni imaju svoje radosti i žalosti, i svoje ljude za koje se brinu. A meni preostaju moji ljudi, njih vrlo malo, kojima je doista stalo do mene. Koje mi je Gospodin Bog darovao na mom životnom putu da mi budu blizu, i da mi pomognu ako zatreba – jer smo svoji.
Ako je toliki nesrazmjer u broju između ljudi koje nije briga za to što se meni događa, i onih kojima je doista stalo do mene, zašto onda ne čuvati ove koji su mi vredniji? Zašto onda prema njima ne biti ljubazniji i obzirniji? A događa se da radimo upravo suprotno. Da smo prema neznancima puno uljudniji, nego prema vlastitim ukućanima. Ne bi nam palo napamet pojaviti se među neznacima neuredni, nepočešljani… stoput se se provjeravamo pred ogledalom. A pred onima koji nas doista vole dopuštamo si nkoješta – i što je još žalosnije – grubosti i bezobrazluke i bešćutna povrijeđivanja. Zašto nam je stalo pred vanjskim svijetom ostaviti dobar dojam, a za vlastiti skoro da uopće i ne marimo?
Isus je zastao u Hramu. U onolikoj gužvi, te u dobroj vjeri i povjerenju da je negdje s ostalom rodbinom ili znancima, Josip i Marija krenuli su na put. Neko vrijeme da, ali ne i cijeli put. Za njih nije bilo svejedno živjeti s Isusom, ili bez njega. I vratili su se na mjesto gdje su posljednji put zajedno bili. I pronašli su ga.
Nisu ga prekorili, nego su zatražili pojašnjenje. Iako odgovor nisu razumjeli. Ali put su nastavili zajedno i, kako se čini, sve je odonda bilo opet u redu.
Što možemo naučiti iz ovog ulomka Lukina evanđelja za naše živote i naše obitelji?
Prvo: nije svejedno živimo li s Isusom ili bez njega. Ukoliko smo izgubili običaj svakodnevne zajedničke molitve, ne trebamo se čuditi zašto nam u obitelji polako „izmiču konci iz ruku“. Naravno da ne treba siliti na molitvu, ali za molitvu treba odgajati, počevši od vlastitog primjera. I ta molitva treba biti puna Boga i preobražavajuća – tada se ni riječi koje se ponavljaju neće činiti dosadnima. Kad je molitva svjedočanstvo naše vjere i izvor snage za našu dobrotu, tada naša obitelj broji i više od samo nekoliko ljudskih bića. Tada je i sam Gospodin Bog prisutan među nama. Onaj isti Bog koji ne voli toliko potrese, požare i vihore, koliko povjetarac blagog lahora, koji tati i mami, bratu i seki, djedu i baki daje snagu za život pun čestitosti i ustrajne ljubavi. Živjeti s Bogom ili bez Boga, uistinu nije svejedno.
Drugo: kad se čovjek spomene da mu je Gospodin Bog negdje „ispao“ iz života, da za njega više ne nalazi vremena, ni misli – tada nam se vratiti tamo gdje smo ga posljednji put ostavili, tamo gdje ga uvijek i sigurno možemo pronaći. Tada nam se vratiti Crkvi.
I treće: možda ga nećemo razumjeti, ali ga zato nećemo ružnim riječima prekoravati. Kao što ni on nas, tako ni mi ne želimo njega ponižavati, uopće, a kamoli pred drugima. Nisu ga Marija ni Josip ponizili da bi ga za uho potegli, i pred svima tako odvukli s ružnim riječima o neposluhu i nezahvalnosti mladih pokoljenja. Niti im je Isus uzvratio grubim riječima da bi se morali postidjeti njegova bezobrazluka ili vlastitog neznanja.
Doista, ne moramo u svemu imati jednako mišljenje i ne moramo se uvijek u svemu slagati, ali jedni drugima uvijek možemo na lijep i obazriv način priopćiti vlastite stavove. Nerijetko je uistinu važnije kako nešto kažemo, nego li što smo željeli reći. Osobito u odnosu prema našim najbližima, čiji odnos nam je dragocjen. Stoga, čuvajmo Isusa i čuvajmo one koje volimo.
