Siromašna udovica nije mogla ni sanjati da će njezin pohod hramu biti zapamćen i pripovijedan stoljećima. Ta kratka epizoda imamo tri suprotnosti u sebi.
Prva je između te srote udovice koja je dala malo i onih koji su ubacivali mnogo u hramsku blagajnu. Isus je zapazio njezin dar jer predstavlja nju samu. Ljudi mogu biti vrlo darežljivi prema crkvi. Neki daju novac, drugi svoje ruke, svoje vrijeme i sve svoje snage, svoju odanost. Gospodin ovdje izražava da nije naglasak na količini nego na kakvoći (kvaliteti) dara.
Ta razlika odražava se posebno u duhovnom životu. Nije u pitanju množina molitava koje smo izmolili, nego odano srce kojim smo molili.
Nisu u pitanju sati koje smo proveli i crkvi, nego što smo radili dok smo bili u crkvi. Znate onu narodnu: Možeš me natjerati da dođem u crkvu, ali me ne možeš prisiliti da molim.
Nije u pitanju učestalost naših ispovijedi, nego poštenje, iskrenost kojom se ispovijedamo, i odluke koje stvaramo i u djelo nastojimo provesti. Srce naše vjere je u iskrenosti. Inače nam se pretvara u izvanjske radnje bez značaja.
Poslanica Hebrejima od koje je dugo čitanje kaže nam da se Isus sav predao svom Ocu. Svi mi smo pozvani učiniti to isto.
Druga suprotnost izmeđ udovice i ondašnjih vjerskih predstavnika koje Gospodin ne kritizira zbog javnog izražavanja svoje vjere, nego zato što je to sve što su oni dali.
Bilo je to samo pokazivanje lijepog lica. Nihova religija bila je lijepo umotan paket bez sadržaja. S druge strane siromašna udovica daje od srca. Onih nekoliko sitniša izražavaju veličinu njezine žrtve, jer je to sve što je imala.
Svi smo mi u napasti pokazivati se boljima nego što jesmo. Drago nam je kad drugi o nama lijepo govore, bez obzira je li to istina ili nije; Sve ćemo učiniti da se pokaže kako smo dobri i plemeniti i darožljivi. Kad bismo i dio snage koju upotrebljavamo da se pokažemo, upotrijebili da zaista budemo dobri, zaista bismo bili dobri, ne bi se trebalo pokazivali, ljudi bi lako zapazili našu dobrotu.
Treća točka koju zapažamo kod rečene udovice. U središtu Izraelskog naroda koji se često iznevjeravao Bogu, postojala je šačica onih koje su nazivali “vjerni ili sveti ostatak” koji je čuvao i sačuvao vjeru živom. Upravo ljudi poput ove udovice su uzorci takvih. Oni su se pročistili kroz poteškoće i nevolje, te su naučili ovisiti samo o Bogu. Oni su bili izvorište obnove koja je Izraelu često bila potrebna.
Pozvani smo biti takav ostatak u našoj Crkvi. Pozvani smo obnoviti sebe kako bismo postali mjesto gdje plamen vjere uvijek gori i svijetli.
