Evanđelja spominju, da je Isus dva puta bio u Jerihonu. “Oba se puta zaustavio kod ljudi s ruba društvene ljestvlce – kod carinika Zakeja (Lk 19,110) i kod slijepca Bartimeja “(T. Vojnovic). Isus ih ne zaobilazi! O slijepcu Bartimeju stoji, da je bio “kraj puta” – a ne na putu – što očito pokazuje njegovo rubno stanje u društvu.
Pustimo da nam malo pripovijeda taj slijepac. On kaže otprilike ovako:
“Ime mi je Bartimej. prezimena nemam. U moje vrijeme nije u nas bio običaj to upotrebljavati. Zovali smo se po ocu, a mom ocu bijaše ime Timej. Pokušat ću vam kazati nešto što je gotovo nemoguće kazati: Kako se osjeća slijep čovjek. Redovito sam osjećao kao da me samoća ostavila na vratima `
žvota, ne dozvoljavajući mi da uđem. Biti slijep znači biti odsječen, odvojen od ljudi; znači biti u svom vlastitom svijetu. Samoća mi je zadavala toliko gorčine i boli. Tjerala me u očaj i na misli o samoubojstvu. Ne samo da je čovjek odvojem od ostalih ljudi, nego je u životu prikraćen za ono što vi ljudi držite tako normalnim. Bez vida bio sam kao ptica brz krila.
Bio sam čovjek bez sredstava za život i bez mogućnosti da ih priskrbim. Bio sam prisiljen prositi da bih mogao preživjeti. Možete li zamisliti mlada čovjeka puna snage koji je prisiljen ispružiti svoju ruku i očekivati da mu netko u nju ubaci novčić ili dva. Potpuna ovisnost o milostinji. Sjedio sam zapravo na okrajcima životnog puta koji nije vodio nikamo. Bez tračka nade. Morate priznati, strašan je to put kroz život. Život u mraku i samoći.
Iz dana u dan uvijek isto, na okrajcima svih zbivanja. Moj cijeli život bit će gledanje života kroz prozor. Neki ljudi su znali ubaciti novčić u moju ispruženu ruku. Hvala im! Ali rijetko se tko od njih zaustavio i rekao mi riječ dvije. Zaslijepljeni žurbom i svojim brigama žurili su dalje. Nitko od njih nije ušao u moju samoću, niti na minutu. Nebriga inezainteresiranost drugih najviše boli. To me ostavlja s osjećajem beskorisnosti i suvišnosti. Strašno je kad s tobom postupaju kao da nemaš osjećaja, kao da si komad drveta.
Mnogi su požurili kad su naišli pored mene. Osjećao sam to po šumu njihovih koraka. Nikad nisam mogao razumjeti zašto su to činili. Imao sam osjećaj kao da misle da sam zaražen. I svećenik je bio u zabludi. Rekao mi je da je moja sljepoća posljedica grijeha. A ja koliko se sijećam nisam nikome zla nanio. Kažu da su mi i roditelji dobri ljudi… Takav stav učinio je da sam dobio osjećaj kao da ni Bog nema vremena za me. I on me gurnuo u stranu.
Tako je to bilo do jednog trenutka kad sam čuo da mi se primiče veliko mnoštvo. Ispitivao sam što je to? Rekoše mi da Isus in Nazareta prolazi. Čuo sam o njemu da je vrlo sućutan prema potrebnima. Ja sam o njemu razmišljao. Samilost nije ljudska odlika. U meni se rodila vjera: on je Bog koji nas je pohodio. Osjetio sam svoju veliku šansu i počeo sam vikati, više kričati: “Sine Davidov smiluj mi se!” Iznenadilo me ponašanje ljudi. Pokušali su me ušutkati. Zamislite svatko od njih se nadao nečemu od Isusa, a mene, koji sam među njima bio najpotrebniji, htjeli su isključiti. U neku ruku oni su bili slijepi kao i ja, slijepi od sebičnosti. Ali ja se nisam dao smesti, nisam se dao ušutkati. Vikao sam sve jače.
Tada mi rekoše da me je čuo i da me zove. Oprostite, ja sam skočio kao izvan sebe, odbacio sam sve ono što me sputavalo. Ne znam, možda sam i posrnuo. Odjednom sam osjetio da me prihvatila njegova ruka. Srce mi je jako udaralo, jer sam osjetio toplinu te ruke. Upitao me je nešto što me do tada nitko nije upitao:
“Što mogu učiniti za te?” Bila je to glazba za moje uši. Bez imalo oklijevanja rekao sam mu: “Pomozi mi da vidim!” Nije me upitao više nijedno pitanje. Nije me činio da ga prosim. Znao je da mi je dosta prošnje. Dodirnuo se mojih očiju.Tako nježno! Polako, mrene su s mojih očiju počele padati. Pogledo sam gore i ugledao njegovo lice. On mi se nasmiješio: “Idi”, reče, “vjera ti je tvoja pomogla.”
Kako sam nakon toga mogao otići svojim vlastitim putem. Uputio sam se za njim. Postao sam njegov učenik. Tada ja nisam znao da ga put vodi u Jeruzalem i u sramotnu smrt koja ga tamo čeka.
Koja je to radost vidjeti. Htio sam dohvatiti i dodirnuti svakoga. Osjećao sam da su mi svi ljudi prijatelji. U susretu s Isusom osjetio sam njegovu ljubav. Kao da sam ja sam predmet te ljubavi. Jedini on me nije ostavio na rubu, nego mi je dao počasno mjesto na gozbi života.”
Svi mi vidimo, iako neki od nas uz pomoć naočla, ali vidmo. Čak bismo se i naljutili kad bi nam netko rekao da smo slijepci, jer to ima ružan prizvuk. Ali moramo priznati nije samo tjelesna slijepoća uzrok da ne vidimo.
Ima trenutaka kad osjećamo da smo u mraku, osjećamo se osamljeni i odsječeni od svega što život čini lijepim, vrijednim i sretnim. Nađemo se na okrajcima zbivanja. Kao da nismo više korisni ni poželjni. Ljudi nas jednostavno zapostavljaju kao beskorisne. Posebno je to teško kad se doživljava od najbižih, od onih koje si držao da će ti biti potpora u takvim trenucima.
Ljudi bi nas htjeli ušutkati. A nas je sramota vikati. Tada smo slijepi, jer smo izgubili svoj put. Treba prikupiti snage i poniznosti te kriknuti Kristu: “Goposdine daj da progledam!”
Svjetlost je ljudima životna istina. Još važnije od danjeg svjetla jest svjetlo vjere kojim duša gleda istine tjelesnom oku nevidljive. U toj svjetlosti čovjek motri Božju stvarnost. A moramo priznati da je danas mnogo slijepaca koji tu stvarnost ne zamjećuju.
Molimo Isusa za dar vjere, vjere koju je imao onaj slijepi čovjek, ne samo za sebe nego i za svoju braću koja su izgubili svjetlo vjere, ili im tek tinja kako maleni žižak. Isus nas neće iznevjeriti.
