Samostansko osoblje

  1. Fra Mario Radman, gvardijan i župnik, animator liturgijskog života, ljetopisac, duhovni asistent OFS-a i Frame
  2. Fra Mirko Klarić, samostanski vikar i ekonom, župnik Meteriza
  3. Fra Nikola Ćurčija, župnik Crnice,
  4. Fra Žarko Maretić, župnik Dubrave
  5. Fra Ante Vukušić, župnik Bilica
  6. Fra Silvestar Bota, ispovjednik
  7. Fra Vice Lucić, u miru

 

Fratri u Šibeniku

Među svoj narod, kojeg su i prije pastor­izirali iz Promine, Petrova polja i os­talih dijelova Dalmatinske zagore, izbjegli su u Šibenik i okolicu franjevci iz Visovca 1648. godine pred turskom vojskom.

Kako je u to doba (1649. – 1650.) vladala kuga, a grad okružen neprijateljem, bila je prigodna situacija i izazov za revne redovni­ke da ostanu i pomažu puku u svekolikim nevoljama. Tih godina broj stanovnika u gradu opao je s 12.000 na svega 1.500. Providur Foscolo trajno smješta fratre u palaču Maloga kaptola. Kupnjom još neko­liko manjih kućica 1654. osnovan je samo­stan sv. Lovre koji će se, sve do 19. stoljeća, zvati «Visovački samostan«.

Franjevci sv. Lovre širili su razne pobožnosti i pastorizirali svoj narod u gradu i okolici. S vremenom samostan će postati kulturno i obrazovno središte, a 1911. sv. Lovre će biti filozofsko i bogoslovno učilište. I danas zi­dine ovoga samostana čuvaju bogatu biblioteku i vrijednu galeriju slika. U isto vri­jeme, kada i samostan, nastala je i župa izvan grada: Varoš ili Gospa van Grada (kako se i danas popularno zove). U gradu, «sv. Lovri«, i župama u blizini grada rasla je i bogatila se povijest s mirisom i potpisom «vratara«.

I tako izmjenjivalo se zlo i dobro, sjene i mi­jene do 1966. kada je šibenski biskup Josip Arnerić razdijelio veliku župu Gospe van Grada te Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja dodijelio inperpetuum sljedeće župe: Crnicu, Meterize, Bilice, Dubravu i 30. 11. 1978. župu Šubićevac.

Osnivanjem novih župa nastale su i nove potrebe za život i rad kako u samostanu sv. Lovre tako i u župama. Velika prepreka, za temeljito rješenje novonastale situacije, bila je ondašnja vlast, neprijateljski raspoložena prema Crkvi. Provincija Presvetog Otkupitelja je se­damdesetih godina na Šubićevcu sagradila obiteljsku kuću i u nju smjestila župnika. U tom skučenom prostoru slavljena je sve­ta misa, održavan vjeronauk i dijeljeni sveti sakramenti.

Proći će pola stoljeća da bi se ostvarila ide za osnivanja novog samostana u centru novonastalih župa na Šubićevcu. Hrvatskom neovisnošću počelo se ozbiljnije raditi na realizaciji gradnje samostana i crkve sv. Ante. Nije se sve baš odvijalo ni lako ni brzo. Jedino što je jačalo i raslo bila je fratarska želja i odlučnost opet biti, kao na samim početcima, među, i sa svojim narodom. Tre­balo je tridesetak godina da ta želja postane stvarnost.

  1. studenog 2007. provincijal fra Željko Tolić i biskup msgr. Ante Ivas blagoslovili su samostan i posvetili crkvu sv. Ante. Kroničar bilježi da je to bio svečani i povijesni čin. I mi se slažemo i nadodajemo: Bogu hvala!

U našoj župi živi više fratara koji rade u svo­jim župama, ali su od koristi i našoj župi i samostanu. Ovih godina naviknuli smo jedni na druge, na ovaj sakralni prostor, samostan, crkvu u kojoj se svakim radnim danom slave dvije redovite mise, u 7 i 18/19 sati. Svakodnevno, prije večernje mise, molimo svetu krunicu koju rado predmole aktivne vjernice naše župe. Nedjeljom su dvije mise, u 10 i u 18/19 sati. Tijekom godine udruge i grupe organiziraju: priredbe, koncerte, predavanja…

Valja istaknuti i rad likovno- kreativne radionice kao i škole stranih jezika. Članovi Velikog i Dječjeg zbora, ministranti, FRAMA, Franjevački Svjetovni Red (OFS-a), Župni Caritas, samostanska karitativna akcija Antin 13., vjeronaučne grupe… imaju idealne uvjete za rad u prostorijama našeg samostana. Svakako je i blagodat da naši vjernici imaju gdje i komu se obratiti, posavjetovati se i duhovno okrijepiti.

Osjeća se suživot jednih s drugima što se primjećuje i po brojnosti na svetim misama. Djelo dobroga srca i vrijednih ruku je ured­nost, čistoća i okićenost naše crkve i drugih prostorija. Ovim smo htjeli skrenuti vašu pozornost na našu prošlost i nastajanje, a našu sadašnjost i budućnost stavljamo pod zagovor našega zaštitnika sv. Ante. Svima vam preporučujem da sve što činimo, činimo «Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.«