Jeda svetica išla moliti pred presveti Oltarski Sakramenat. Putem pokliznula, pala i povrijedila nogu. Ipak se nekako dovukla do svetohraništa. Tu joj Isus progovori: “vidiš kako ja kušam svoje prijatelje?”Ona još uvijek ljuta što joj se to dogodilo odbrusi: ‘Zato ih i imaš tako puno!”
Smiješno ali istinito. Istina je da Isus stvarno kuša svoje prijatelje. Traži od njih da prije misle na druge nego na sebe, pače da sebe potpuno zaboravljaju. Čini se da je to razlog što Isus nema tako puno iskrenih prijatelja koliko bi ih trebao imati. Kako vidimo Isus zapravo izvrće našu ljudsku ljestvicu vrednota. Čuli smo u prošlu nedjelju: mi težimo za bogatstvom, a on kaže da je blaženije siromaštvo. Danas opet: Mi želimo biti poznati i priznati, a on kaže da se to postiže kroz služenje…
Kad je Bog stvorio čovjeka bio je taj čovjek idealna slika, pravi odraz svoga Stvoritelja, urešen mnogim darovima. Prigodom pada, čovjek je većinu tih darova izgubio. Jedino mu je u svijesti ostala veličina s koje je pao i želja da se tamo opet povrati. Zato će on, svjesno ili nesvjesno, sve što radi usmjeriti prema tom cilju: da postigne izgubljenu veličinu.
Ljudi teže za veličinom, ali čini se da ne znaju pravog puta do nje. Redovito misle da je velik onaj tko je na vlasti, pa se grčevito bore za vlast. Posebno nam to postaje očito u vrijeme raznih izbora. Koliko ljudi ulože vremena i novca, riječi, često lažnih samo da pridobiju birače… Mi obični ljudi svjesni smo da u vlasti ne možemo daleko doprijeti, a ipak podržavamo onaj svoj nagon da budemo na više, da budemo prvi, da nas ljudi zapaze, da nas štuju, čak da nam se i klanjaju… Točno su tako razmišljali Zebedejevi sinovi. Ali kako nisu bili sigurni da baš njih pripadaju prva mjesta, poslužili su se lukastvom, želeći zaskočiti ostale apostole.
U utrci za prvim mjestima ljudi se najčešće služe lukavstvom. Posebno je to izrazito kad za to nemaju dovoljno potrebnih sposobnosti.
Najčešće mislimo da se veličina i prvenstvo postižu bogatstvom, držimo da više vrijedi tko više ima. A znamo vrlo dobro, ima dobrih i poštenih ljudi koji su bogati, ali još je više onih koji su lagani u poštenju, dobroti i ljubavi. U jurnjavi za veličinom preko bogatstva mnogi stradaju. Ubijaju se duševno i tjelesno. Stradavaju pojedinci i obitelji, posebno djeca. Nekim ljudima kuća služi samo zato da bi se najeli i prespavali u njoj. A djeca imaju svoje probleme, muž ima svoje, žena svoje. Trebalo bi sjesti, govoriti, razgovarati. Pročitao sam nedavno pismo jedne djevojčice. Ono glasi otprilike ovako:
Isuse, znam da trebam ići za tobom, ali ne znam pravo kako. Pitam roditelje, ali oni mi ne znaju reći. Nemaju ni vremena za to. Tragam za njihovim nasmješenim pogledom. Hjela bih skočiti a njihov zagrljaj. Htjela bih pitati bezbroj stvari. All oni nikda nemaju vremena. Uvijek su puni briga, nervozni, često ljuti… Uvijek se
ispričavaju da moraju za mene mnogo raditi. Donose mi mnoge stvari, a ja bih htjela njih…
Istina na leđima roditelja je materijalni i duhovni napredak i odgoj djece. Ali, ruku na srce, moramo priznati da se zna pretjerati u stvarima koje nisu duhovne naravi niti su nužno potrebne. Duhovna strana se lako zanemari. Isusa je ovaj sučaj sa Zebedejevim sinovima morao zaboljeti do u dno duše, kad je vidio kako njegovi učenici teže da se dočepaju boljih mjesta jedan na račun drugoga, i to u trenutku kad ih on želi poučiti i pripremiti za velike stvari. U trenutku kad je i njemu potrebna njihova utjeha, jer je na putu prema Jeruzalemu, prema Kalvariji i križu. Taj slučaj mu je dao prigodu da ih pouči i zauvijek izliječi od bolesnih ambicija. Rekao im je : “Vi vladare nazlvate velikima, a oni mogu biti najobičniji lopovi i ništarije. Jadna ti je njihova veličina kad ih treba štititi od vlastitih podanika. Bogataš vas može gaziti, a vi mu se klanjate …. U mom kraljevstvu, kaže Isus, toga neće blti.
Veličina se ne može graditi na tuđim leđima, ili gurajući drugoga u stranu. Prava veličiva sastoji se u pomaganju, u zajedničkom hodu s drugima. Uzmimo sliku planinara. Osvajaju vrhunce povezani konopcem, pomažući jedan drugome. Niste nikad susreli jednog planinara da je postigao značajniji uspjeh sam za sebe. To isto Isus predviđa za svoje kraljevstvo. Ljudi moraju zajedničkim snagama ići prema njemu, povezani konopcima ljubavi.
