Isus se naučio svađati s farizejima i pismoznancima. Postavljali su mu uglavnom dvolična pitanja kako bi ga uvalili u nepriliku i optužili. Ovaj današnji pismoznanac je, čini se, bio iskren, jer mu je sam Isus potvrdio da nije daleko od kraljevstva Božjeg.
Dužnost pismoznanaca bila je izlagati i tumačiti zakon i njegovu praktičnu primjenu. Židovi su imali svoj Zakon koji je Bog dao Mojsiju. Ali Zakon je redovito općenitog karaktera, a za pojedine slučajeve tumače ga i primjenjuju stručnjaci. Tako su ti stručnjaci tvrdili da je Bog Mojsiju dao 613 propisa, a oni su ih stvorili još toliko. I sigurno nije se tu blio lako snaći, čak ni stručnjaku. Zato je razumljivo ovo pitanje: Ima li u zakonu nešto jednostavnije na što bi se čovjek mogao osloniti?
Živimo u vremenu i društvu koje je omeđemo zakonima. Vozili ili išli pješke, radili ili sjedili, sve nam je propisano… Okružuje nas nepregledna šuma propisa u kojoj se svakim danom sve teže snalazimo, premda nam se čini da to i ne primjećujemo.
Naravno svi nam ti propisi žele olakšati život. Zamislite da ih nema! Kako bismo se tek bez njih teško snalazili! Ulazili bismo u nedopuštena mjesta, ometali ljude na radnim mjestima, stvarali nered i kaos oko sebe i drugi bi nama zagorčavali život, jer bi koristili nedostatak propisa da nas ometaju…
Nije tako strašno živjeti uza sve te propise i zakone. Jedino kad dođe do sudskog procesa, onda osjetimo svu težinu zakona. Često ćemo optuživati advokate i pravnike kako su lopovi i kako lopove štite. A što je na stvari? I danas postoje tako debele knjige zakonici, s tisućama zakonskih mogućnosti. Nama to nije dostupno, ali kad dođe do parbe, onda stručnjaci to proučavaju i pronalaze ono što se može primijeniti na određene slučajeve…. Zato nije advokat onaj koji je napravio krivo jer je lopova oslobodio. On je samo pronašao zakonsku mogućnost da to učini.
Udalji li smo se od predmeta pa se povratimo evanđelju. Na iskreno postavljeno pitanje Isus svečano odgovara: Bit svakog zakona jest ljubav prema Bogu i čovjeku. To će i on postaviti za temelj svoje nauke i svoje Crkve. I svi koji ga žele slijediti morat će računati s ljubavlju kao glavnim pokretačem.
Novost Isusove nauke nije u proglašenju ljubavi zakonom. Židovstvo je zasnovano na ljubavi prema Jahvi. Njihov “Šema”, “Slušaj, Izraele!” njihovo je vjerovanje… Poznavali su i ljubav prema bližnjemu. Ali kod njih su te dvije stvari potpuno odvojene, svaka za sebe. Ljubav prema Bogu morala je biti vidljiva. Na vanjski način su pokazivali da ljube Boga. Često je ostajalo samo na tome, bez duha. Zato je Isus onako često napadao farizeje, zbog prikrivanja stavrnog stanja lijepom vanjštinom.
Što se tiče ljubavi prema bližnjemu ona je bila još uža. Odnosila se samo na sinove vlastitog naroda. Levitski zakonik kaže: “Ne osvećuj se. Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18). Isus će ljubav, kako znamo, protegnuti na svako ljudsko biće. Čak i na neprijatelje.
Kad mi pokušavamo Boga definirati, opisati kakav je on, onda mu dajemo razne atribute. Kažemo da je svemogući, sveznajući i sl. Ali jedan jedini atribut obuhvaća, da se tako izrazim, cijeloga Boga, a to je ljubav. Bog je ljubav i on prema nama može nastupiti samo s ljubavlju, jer to mu je bit. Ako je napr. bitno svojstvo jednog cvijeta određ|eni miris, onda se taj cvijet prema nama oč~ituje samo mirisom. Tako i Bog ljubavlju. Ukoliko se mi želimo uzdignuti do Boga, a to nam je Isus omogućio, onda to možemo učiniti isključivo Božjim načinom i njegovim putem, a to je ljubav. Ali pored sve objave nama Bog ipak ostaje previsoka stvarnost. Zato se moramo poslužiti našom međusobnom ljubavlju kao stepenicama prema Bogu. I ne samo poslužiti, nego je to jedini put, kako nas uči sveti Ivan apostol. On kaže da lažemo ako kažemo da imamo jednu od tih ljubavi. Ljubiti Boga i čovjeka ide zajedno, neodvojivo…..
Ljubav pokreće i ujedinjuje nebo i zemlju. Ona je spojnica Boga i čovjeka, te između čovjeka i čovjeka. I prema Isusovoj izjavi onaj tko je kadar ljubiti “nije daleko od Kraljevstva Božjeg” (Mk 12,34). Tu međutim zalazimo u jedno područje koje nije nimalo lako ni jednostavno. Mi često teško pokazujemo ljubav i prema najbližima. Treba se dogoditi nešto izvanredno, nešto nesvakidašnje, da bismo zapazili nečiju ljubav i da bismo nekome ljubav pokazali na stvaran način.
Majka posebnu brigu poklanja bolesnom djetetu. U našoj novojoj hrvatskoj povijesti ljabav se zaista mogla opipati. Čak i oni koji kao da su zaboravili da su uopće Hrvati, probuduli su se. Srce im je progovorilo kad je Hrvatskoj bilo teško, kad je bila u ratu.
Kad su ljudi pomislili da ih je Bog napustio, i da na njih uopće ne misli, on se pojavio u svom Sinu: “Bog je tako ljubio svijet da nam je dao Sina svoga jedinorođenca” (Iv 3, 16).
Svake godine u ovo vrijeme čitamo evanđeoski izvještaj o zapovijedi ljubavi. Crkvena je godina pri kraju pa Crkva želi da provjerimo koliko smo u ljubavi prema Bogu i braći ljudima napredovali, i jesmo li se uopće maknuli s mrtve točke. Ispitajmo se.
