Sva tri čitanja današnjeg bogoslužja, na različite načine upućuju na muku i smrt Isusovu. Jeremija govori raspršenim Židovima čije je izgnanstvo posljedica kršenja Saveza. Bog ih kažnjava, ali će ih i poštedjeti. Prorok vidi da će Bog u budućnosti sklopiti novi odnos s Izraelom, a taj odnos će se temeljiti na ljubavi i osobnom poštovanju. Bog će im darovati novo srce i novi Duh. To nas usmjerava na Veliki četvrtak, dan prije nego li će umrijeti Krist podiše čašu, i uvodi novi Savez u svojoj krvi, koju prolijeva za otpuštenje grijeha.
Drugo čitanje kaže nam da zato što je Krist trpio i u suzama molio da bude pošteđen od smrti, on ima osjećaja za naša stradanja i pomaže nam u tome rasti, a ne da budemo od njih satrveni. Isus poznaje vrlo dobro naše stanje, diraju ga naše tjeskobe i bijeda, pa se zauzima za nas kod Oca. Uči nas da molimo da otlanjanje naših tegoba i boli, ali ako to ne postignemo, onda nas uči da ih strpljivo prihvatimo, a ne da odnah prigovaramo, ili nedaj Bože, kunemo…
U Evanđelju Isus govori otvoreno o onome što ga čeka. Duša mu je potresena na pomisao o Kalvariji, ali svjestan je da upravo preko muke i križa dolazi Božje kraljevstvo i on će imati najviše utjecaja na ljude kada bude podignut na križ da raširenim rukama obujmi sav svijet.
Krist na križu pokazuje svu dubinu zla na koje smo mi ljudi spremni, ali pokazuje i veličinu ljubavi na koju smo pozvani.
Svaki kršćanin je pozvan živjeti muku Isusovu u svom vlastitom životu. Nitko nije oslobođen niti pošteđen od toga. Netko lijepo reče: “Nema krune u nebu bez križa na zemlji.” Slijediti Krista znači ići istim putem, polagati život i prepustiti se potpuno u ruke Božje.
Da bi nam zorno pokazao o čemu se radi Isus uzima primjer iz prirode. Zrno žita tek kad ode u zemlju, kada se raspadne, drugim riječima, kada je mrtvo, donosi obilan rod.
Ta slika nam pokazuje da mi moramo umrijeti svojoj samodopadnosti i sebičnosti, kako bismo mogli započeti živjeti Kristovim životom. Veći oblik života nastupi tek onda kada niži oblik odumre. Nikada ne smijemo zaboraviti istinu: Božje smo žito, dio njegove vječne žetve. Kada nas Isus poziva, onda očekuje da prepustimo smrti sve ono što je oprečno pravom životu. On pokazuje da život i smrt imaju mjesto u Božjem planu za nas.
U ovom kontekstu, biti zakopan u zemlju znači izbjegavati grijeh, prihvatiti patnju i živjeti za druge. U svakom srcu i na svakom mjestu odvija se borba između zla i dobra. Put križa započinje na našem pragu i pozvani smo slijediti ga.
Nadolazeći dani Isusove muke i smrti moraju u nama obnoviti nastojanje da uklonimo našu ljudsku grješnost koju je neprijatelj pakleni posijao u našem životu.
