NaslovnicaDuhovna misaoVazam - Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

Vazam – Nedjelja Uskrsnuća Gospodnjeg

Slavimo uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Promisli kakav je ovo dan!
Isus – koga su prijatelji, obitelj i cijeli Jeruzalem vidjeli mrtva i držali ga mrtvim, ustao je na novi život. Ne samo da je ustao nego se pokazao ljudima. Petru koji ga je zadajio; Tomi koji je sumnjao; Mariji Magdaleni koja ga je oplakivala. Posjetio je prijatelje razgovarao i jeo s njima.
Prvi Uskrs je nevjerojatan dan, dan koji je započeo nevjerom, strahom, zabunom pored praznog groba, a završio je zaprepaštenjem, ushićenjem i zahvalnošću….
U prvom Uskrsu začuđuje to što su apostoli vidjeli Isusova čudesa, od liječenja bolesnih do uskrišavanja mrtvih; od umnažanja kruha do stišavanja oluje, uza sve što su čuli da im je prorekao da će biti ubijen i da će treći dan uskrsnuti, ni jedan od njih, nakon križa i polaganja u grob nije očekivao da će ga ikada više vidjeti. Ni jedan od njih nije stajao negdje po strani groba i čekao da ustane.
Kad je Isus umro, umrle su i njihove nade, njihova uvjerenja, čak je i njihova vjera umrla. Stisnuli su se u prostoriju Posnjednje večere u strahu da in ne otkriju i da ne postupe s njima kao i s Isusom. Jednostavno nisu znali što bi sa sobom.
Uskrsnuće nije prvi otkrio Petar kojega je odredio postaviti temeljem svojoj Crkvi. Otkrile su ga žene. Nu ni one misu išle tražiti uskrsloga, već dovršiti njegov pokop.
Nitko nije očekivao uskrsnuće bez obzira što su sve vidjeli, čuli i iskusili. Ali – Bogu hvala, dgodilo se! Dogodilo se jer je tako Bog htio i učinio. I ne samo što se uskrnuće dogodilo, Gospodin je oživio vjeru svojih učenika, podigao je njihova uvjerenja, i učvrstio nadu, koju su bili izgubili. Da se uskrsnuće nije dogodilo učenici se nebi ni makli; ne bi imali odvažnosti ni riječi progovoriti o Isusu.
Sv. Pavao koji se susreo s uskrslim Kristom reče: “Predao sam vam najprije ono što sam i primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo” (1 Kor 15:3). To je ono što propovijedamo. To je ono što vjerujemo! Uskrsnuće je temelj i stožina naše vjere. Ono je cilj prema kojemu svi težimo.
Uskrsnuće je od neizmjerne važnosti za nas, ne samo zato što je Isusova životna priča dobila sretan završetak, nego zato što tu započinje naša priča u kojoj naša vjera slavi slavlje nad smrću, isto kao i Isusova.
Imamo čvrsto obećanje, ukoliko povjerujemo u snagu Božje ljubavi da može uskrišavati mrtve, bit ćemo blagoslovljeni već u ovom životu i bit ćemo blagoslov za druge. Jer poput apostola nećemo moći šutjeti o toj stožernoj istini, govorit ćemo kao što su i apostoli govorili: “Mi smo tome svjedoci… i ne možemo ne govoriti!”
Jedan metodistički propovijednik, obolio od rijetke bolesti. Čak je i glas izgubio. Na svoj zadnji Uskrs uspio je napisati: “Strašno je ne imati glasa kojim ćeš viknuti: ‘On je uskrsnuo!’” Još je strašnije imati glas i ne htjeti viknuti “Krist je uskrsnuo!” Zato što mi svojim životom ne vičemo dovoljno glasno da je Krist uskrsnuo, mnogima je ta istina slabo ili nikako poznata. Zato je potrebno da nas makar danas zahvati sveti zanos, sveta užurbanost, kao što je zahvatila prve svjedoke uskrsnuća.
Zamislite od onih sumnjivaca, nevjernika, kukavica, postadoše odvažni svjedoci koji napuniše svijet o istini uskrsnuća, koji stvoriše moćnu Crkvu usprkos nastojanjima careva i vladara da je unište. Božja snaga je u njima nadvladala strah. To je postigla njihova oživljena vjera u uskrnuće. Vjera u Boga nadvladala je u njima strah i očaj. U ovome je bit uskrsnuća i bit naše vjere: Bog može povratiti mrtve u život; On može zlo u dobro preokrenuti; On može mržnju preobratiti u ljubav, a razočaranje u nadu.
Mi vjerujemo u Boga koji je stvarao i stvara, koji je u Isusu došao u našem tijelu da nas obnovi i izmiri sa sobom. I koji djeluje po svome Duhu.
Imamo povjerenja u Boga. Pozvani smo biti Crkva, koja će slaviti Božju prisutnost; pozvani smo poštivati sve stvorenje, ljubiti i služiti braći i sestrama; pozvani smo oduprijeti se zlu i naviještati Krista raspetoga i uskrsloga, koji je naš sudac, ali i naše utočište. U životu, u smrti, u drugom životu Bog je s nama. Nismo sami! Bogu hvala!
SRETAN USKRS!
Povezani članci

Najnovije vijesti