Budući da blagdan Krštenja Gospodnjeg slavimo neposedno poslije božićnih blagdana, a pošto imamo u pameti naše krštenje, pomislimo da je Isus kršten kao malo dijete. Međutim mi u krštenju Gospodinovu slavimo nešto drugo. Prošlo je trideset tihih godina i za Isusa je nastupilo vrijeme da krene na posao. Prvi mu je korak bio potražiti rođaka Ivana koji je već postao poznat po propovijedanju i po krštenju koje je na Jordanu obavljao. Isus se kroz svoj život podvrgao mnogim ljudskim zakonima i uredbama. Podvrgavajući se krštenju, koje njemu nije bilo potrebno, udario je u bit stvari radi koje je i došao. On se nije rješavao grijeha, jer ga nije imao, nego je ne naki način preko vode krštenja, preuzeo teret grijeha da ga ponese na križ.
“Narod je bio u iščekivanju”, zapisao je evanđelist Luka (3,15). Ljudi su počeli sve više gledati na Ivana Krstitelja da nije on možda obećani Mesija. Na to ih je naveo njegov beskompromisan stav prema zlu i grijesima…. Ivan je međutim odbijao i samu pomisao na to, ali mu je postalo sve teže: ljudi traže odgovor. On ih je zapravo potaknuo na traženje odgovora. Svakim danom se ogledao oko sebe i upirao pogled u daljinu. Kad se Isus konačno pojavio Ivanu je odlanulo. Upro je prstom prema njemu i proročkom sigurnošću ustvrdio: Ne, nisam ja Mesija, ali on je tu među vama! Evo ga! To je on!
Stari svijet je imao neobičan način promatranja svemira. Ljudi su ga podijelili u tri svijeta, jedan iznad drugoga.
Gornji svijet bio je onaj gdje je Bog živio, Božji svijet.
Srednji svijet bio je ovaj gdje žive ljudi, svijet živih. I konačno treći svijet je bio onaj dolje gdje su ljudi odlazili poslije smrti, svijet mrtvih. Nakon grijeha koji su počinili Adam i Eva u ovaj srednji svijet uvuklo se zlo koje je s vremenom raslo. Sveti ljudi su molili Boga da dođe dolje iz svog svijeta i da popravi taj strahoviti nered. Tako smo u Došašću slušali vapaje proroka Izaije: “O da razdereš nebesa i siđeš…” (Iz 63, 19). Tako isto i Psalam 144 kaže: “Nagni svoja nebesa i siđi” (5).
U Isusovu krštenju kako nas izvještava Evanđelje zapažamo tri događaja: Prije svega otvaraju se nebesa; drugo silazi golub nad Isusa i nad vodu i treće Očev glas govori: Ti si sin moj, Ljubljeni!
Vratimo se prvome: Otvaraju se nebesa nad Isusom. Ono što su ljudi od Boga stoljećima i tisućljećima tražili sada se događa. Bog “raskida” nebesa dolazi i odlučuje popraviti naš nered. Tako Isusova pojava na Jordanu označuje novo razdoblje u našoj ljudskoj povijesti.
Drugi događaj rekli smo je silazak Duha Svetoga nad Isusa i nad vodu, u obliku goluba. Ovo nas podsjeća na stvaranje kad je “Duh Božji lebdio nad vodama” (Post 1,2). Kao što je onda Duh Božji bio začetnik stvaranja, tako i sada on objavljuje da započinje novo stvorenje. Bog će obnoviti svijet, ali to nije samo nekakvo krpljenje staroga, nego stvaranje novog stvorenja u Isusu Kristu.
Moramo opet posegnuti za prorokom Izaijom: “Evo stvaram novo nebo i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram” (Iz 65, 17-18).
Konačno dolazimo do trećega, Očev proglas: Ti si sin moj, Ljubljeni! Poruka tih riječi je jasna: Isus je Božji Sin. On je “novi Adam” prvorođenac “novog stvorenja”. Prvi, stvoreni Adam bio je po Božjom zamisli i po njegovoj volji. Bio mu je miljenik. Ali grijehom Adam je sve to od sebe otklonio. Sada konačno Isusovim dolaskom u ovom našem svijetu ili onom “srednjem”, postoji opet netko tko je u potpunosti usklađen s voljom Božjom, tko je njegov miljenik.
Pokušajmo iz ovoga trećeg nešto pronaći kao primjenu za svoj svakidašnji život. Sv. Pavao u poslanici Korinćanima ovako razmišlja: ‘Prvi je čovjek od zemlje – zemljan; drugi je čovjek s neba. Kakav je zemljani, takvi su i svi zemljani; kakav je nebeski, takvi su i svi nebeski. I kako smo nosili sliku onoga zemljanoga, nosit ćemo i sliku ovoga nebeskoga” (1 Kor 15; 47-49). Mi smo zapravo građani dvaju svjetova. Nosimo u sebi sliku stvorenoga “zemljanog” Adama, ali nosimo i sliku “drugog Adama”. U nama postoje djelovi obadvaju Adama. Zato osjećamo u sebi sukob. Po zemljanom Adamu tijelo bi htjelo imati prevagu i vuče nas prema dolje, prema zlu. Po drugom Adamu Isusu, Duh bi nas htio uzdignuti i usmjeriti prema dobru.. Taj sukob nas ne smije obeshrabriti. Sjetimo se da je to mučilo i sv. Pavla, pa je u poslanici Rimljanima zapisao: “Zakon je duhovan a ja sam tjelesan….ne činim ono što hoću, nego ono što mrzim” (Rim 7: 14-15).
U Isusovu krštenju moramo se prisjetiti svoga osobnog krštenja. Po krštenju koje smo primili bilo kao djeca ili kao odrasli, ušli smo u red Božjeg “pre-stvaranja”, ponovnog stvaranja ili novog stvorenja. Bog nije taj posao dogotovio, nego je htio da to mi dovršavamo u suradnji s njim. Pitanje je kako i na koji način ćemo mi to ostariti? Ostvarivanje novog stvorenja u nama, koje će nas uzdizati prema onom “trećem” Božjem svijetu ostavruje se kroz našu molitvu, primanje sakramenata, posebno kroz slavljenje Euharistije, jer to nam je moguće postići jedino u jedinstvu s Isusom Kristom koji je cijeli taj proces obnavljanja stvorenja i započeo.
Ovdje je potrebno progovoriti i o krštenju koje mi primamo. Po Isusovoj zapovijedi krštenje koje Crkva dijeli oslobađa nas od grijeha i sjedinjuje nas s otajstvenom tijelom Kristovim. Preporod u krštenju događa se kroz vodu i silom Duha Svetoga. To što se u kršteniku događa mora imati posljedice u životu. To je nauk Crkve o krštenju. On ostaje uvijek isti. Ali nažalost često se mijenjalo znanje i svijest kod kršćana. Tako od svijesti da je krštenje uvođenje u Božji život, do pukog običaja, ponekad s primjesom magije….
Svi smo kršteni. Mnogi su tražili i traže krštenje za svoju djecu. Zašto? Na to odgovor može dati svaki pojedini roditelj. Je li on tražio krštenje samo zato da izvrši i taj običaj, ili da mu dijete poslije kod upisa u školu ili možda kog vjenčanja nema problema, ili zato da mu se ne bi reklo kako je moderni poganin…. Ili stvarno traži krštenje jer svome djetetu želi osigurati Boga i Božji život….
Danas nam je svima jasno da dijete uči živjeti onako kako žive njegovi roditelji; uči govoriti kako govore njegovi roditelji; uči voljeti kako vole njegovi roditelji; uči moliti kako mole njegovi roditelji…… Stoga je tako istinita ona: Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima…. Potrebno je stoga upitati se: Što je s mojim krštenjem? Da li je u meni umro “stari” Adam, da li se razvija novo stvorenje? Jesam li prihvatio ono što je Bog u meni izveo po krštenju?
