“Prah si i u prah ćeš se vratiti” (Post 3,19). Te nimalo ugodne riječi izgovorio je Gospodin Bog Adamu, a došle su kao posljedica grijeha koji je počinio. Te iste riječi ponavlja Crkva svakom svom članu da ga podsjeti na temeljnu istinu o našoj ništavnosti.
Prah je zaista kao ništa, i najmanj dašak ga odnese. Tako je prikladan da označi ljudsku ništavnost. “Život je moj kao ništa preda mnom” (Ps 39,6) kaže psalmist. Ne samo ništa – svojim grijesima spuštamo se ispod te razine.
Na početku korizmenog (pokorničkog) vremena Crkva govori o ništavnosti. Traži od nas da prignemo svoje glave i primimo pepeo kao znak poniznsti, kao znak želje da primimo oproštenje grijeha. Potrebno je na samom početku sniziti našu uznositost, jer samo čovjek koji prizna svoju malenost, spreman je potražiti uzdignuće, spreman je gledati odakle će mu doći pomoć. Oholi ljudi su dostatni sami sebi. Njima ne treba Bog ni njegovo oproštenje.
U svetom korizmenom vremenu koje je pred nama, od nas se traži da izbjegavamo ono što bi nas moglo rastresti, što bi nas moglo iznutra zaokupljati. Treba se staviti pod struju Duha Svetoga, prepustiti se njegovu djelovanju. On će nas, baš kao i Isus, odvesti malo u pustinju. Pustinja je baš ono što korizma preporučuje: odlaganje zabava i drugih vrsta rastresenosti. Posbno mladi, smanjite malo upotrebu molitela, interneta i drugih tehničkih pomagala koja vas zaokupljaju.
Dogodi se da ljudi ne osjećaju ništa posebnou crkvi. Postaje im dosadno, čak im ni vjera nema što dati… To je stoga što ne dozvoljavaju da do njiih dopre bilo koji glas osim njihova, ili onoga od zaglušne glazbe… kad bi se malo prepustili ‘pustinji’ i osluhnuli, sigurno bi čuli i Božji glas.
Čovjek koji sebe stavlja u središte i misli samo na sebe, redovito kvari međuljudske odnose i tako otežava život sebi i drugima.Bog nas poziva da učinimo ovaj svijet malo ljepšim i prikladnijim mjestom za život. Kako to postići? Jednostavno započeti ‘tesati’ sama sebe. Bio si (bila) nemguć, zagorčivao si život svima, posebno svojoj obitelji… Pomisli da nisi sam na svijetu i započni se mjenjati. Pokušaj najprije svoje ukućane susretati s ljubavlju i poštovanjem, pa ćeš vidjeti kako se svijet mijenja. Da bi se to moglo potrebna je tišina u kojoj ćeš se upitati: Kakav sam ja čovjek? Nemoj se kriti iza onoga: nisam nikoga ubio; nisam nikome kuću zapalio; nisam ukrao… dakle dobar sam. Tako se govori pred ljudima kada ih se hoće zavarati. Boga ne možemo prevariti.
Korizma nas podsjeća da nismo samo tjelesna bića, nismo samo zemaljski. Postoji i ona druga strana nas – duhovna strana. Duh treba obnoviti. Isus nas upućuje kako to učiniti. On nas upućuje na tri bitne značajke svakog pravog religioznog života: milostinja, molitva i post. Za te stvari ptrebno je nutarnje raspoloženje. Nije dovoljno dati siromahu euro da ga se rješiš, izmoliti Očenaš i ne znajući što si izgovorio, nije dovoljno posititi da bi smršavio… Čovjeku se daje pomoć jer je brat; moli se zato jer je Bog Otac; posti se jer želimo pokazati da smo spremni podnijeti i veće žrtve…
Sve to treba učiti i pokušati ostvariti u tišini korizme.
