Sveti Marko jasno daje do znanja da od samog prvog dana Kristova javnog djelovanja, njegova se mesijanska moć počela očitovati onima koji su ga vidjeli i čuli. Židovi iz Kafarnauma bili su “zadivljeni” njegovim učenjem i “zaprepašeni” njegovom moći nad zlim duhovima. “Što je ovo”, pitali su jedni druge, “novo učenje i nečisti duhovi mu se pokoravaju!” Ali još su bili daleko od toga da ga prepoznaju onakvim kakav jest, Massiah i Sin Božji. To je kao što se moglo očekivati, zapanjujuća tajna utjelovljenja bila je daleko od ljudskih očekivanja ili ljudske mašte. I to je bio njegov vlastiti plan da otkrije tu tajnu, polako i postupno, kako bi lanac dokaza bio dovršen njegovim uskrsnućem, kako bi njegov sljedbenik mogao pogledati unatrag i vidjeti svaku kariku u tom lancu. Tada bi bili spremni bez oklijevanja prihvatiti tajnu utjelovljenja i spoznati beskonačnu ljubav i moć Boga koji ga je doveo. Danas gledamo unatrag očima evanđelista i, poput njih, Znamo da je Krist Bog i čovjek, dvije naravi u jednoj osobi.
Ne treba se “čuditi” Isusovom učenju ili njegovoj moći nad nečistim duhovima. Ono što bi nas doista trebalo zadiviti jest ljubav koju je Bog pokazao prema čovječanstvu time što je postao dijelom naše naravi.
Mi smo stvorenja i nemamo se čime pohvaliti. Stvorio nas je Bog i svaki talent ili moć koju posjedujemo dao nam je Bog. Božja dobrohotnost je tu mogla stati i ne bismo se imali pravo žaliti. Ali kad se prisjetimo posebnih darova koje je dao čovjeku, koji ga uzdižu iznad svega stvorenog, vidimo da nas nije mogao, zbog svoje vlastite beskonačne dobrohotne prirode, prepustiti ranoj sudbini. Koji bi razmišljajući čovjek mogao biti zadovoljan kratkim životom na zemlji? Kakvu stvarnu svrhu u životu može imati inteligentno biće koje zna da ga ne čeka ništa osim vječnog zaborava u grobu? Kakvo bi ispunjenje čovjekove intelektualne sposobnosti pronašle za nekoliko godina onoga što je za većinu ljudi stalna borba za zemaljski opstanak? Ne, Bog nas je stvorio da nas, nakon našeg zemaljskog boravka, uzdigne u vječno postojanje gdje će sve naše želje i mogućnosti imati svoje istinsko ispunjenje. Otuda utjelovljenje, dakle život, smrt i uskrsnuće Krista, koji je bio Božji Sin, kao središnja prekretnica ljudske povijesti.
Danas, dok smo zadivljeni Božjom ljubavlju prema nama, budimo s pravom zadivljeni i otrcanim i nevoljkim uzvraćanjem ljubavi. Mnogi među nama čak niječu taj čin beskrajne Božje ljubavi, ne iz uvjerljivih povijesnih i logičkih dokaza, već kako bi opravdali vlastitu nespremnost da surađuju s božanskim planom za svoju vječnu budućnost. To ne znači da ih se njihova budućnost, nakon smrti, ne tiče; to je učenje koje se uvijek iznova nameće svim ljudima, ali oni su dopustili da stvari ovoga svijeta koje bi trebale biti korak u njihov budući život, umjesto toga postanu mlinsko kamenje koje drobi njihov duh i njihove vlastite istinske interese. Iako se iskreno nadamo da nismo u toj klasi, još uvijek možemo pronaći mnoge aspekte u našim svakodnevnim kršćanskim životima koji bi nas mogli začuditi nedostatkom zahvalnosti Bogu i njegovom utjelovljenom Sinu. Izostavljajući teške grijehe koji nas odvraćaju od Boga, ako ne i protiv njega, koliko je topla naša ljubav prema bližnjemu, naša ljubav prema Bogu i bližnjemu? Koliko vremena posvećujemo Božjim stvarima, a koliko Cesarovim? Koliko često naša svakodnevna borba za zemaljsko postojanje i gunđanje i gunđanje koje ona uzrokuje, izbrišu iz našeg pogleda vječnu svrhu koju je Bog imao dajući nam ovo zemaljsko postojanje. Koliko smo često tijekom protekle godine iz srca rekli: “Hvala ti Bože što si me stavio na ovaj svijet, i hvala ti tisuću puta više što si mi dao priliku i sredstva da uživam u drugom svijetu u kojem ću živjeti sretno zauvijek u tvojoj prisutnosti?”
