“Obratite se i vjerujte Evanđelju.” (Mk 1,15) Ove Isusove riječi opisuju što bi nam trebalo biti svakodnevno isli. Te riječi govore nam dvije stvari. Prva je pokajanje, odvraćanje od grijeha. Druga je okrenuti se evanđelju, da Božju Riječ učinimo temeljem naših života. Neugodno je što unatoč godinama ispovijedanja vjere, proučavanja vjere i susreta s Gospodinom u euharistiji, još uvijek imamo potrebu za daljnjim pokajanjem, zbog toga svako euharistijsko slavlje započinjemo s pokajanjem. Naravno, to je posljedica učinaka istočnog grijeha. Sigurno utječe na svakog od nas više nego što mislimo. I dalje se trebamo kajati u onim prilikama kada u nas prodre svjetlo Božje i vidimo svoju potrebu za pokajanjem, to je milost.
Za neke se trenutak obraćenja dogodi brzo, iznenada, za druge je trenutak obraćenja dug i mukotrpan proces. Pomalo je zastrašujuće, ali i treba ponizno priznati da se svatko od nas na svoj način opire Isusovu pozvu na obraćenje.
Lik Jone u našem prvom čitanju (Iv 3,1-5.10) izgleda kao model poslušnosti Bogu. Gospodin je zamolio Jonu da ode u Ninivu propovijedati onima koji su se smatrali neprijateljima Izraela i tražiti od njih da se pokaju kako ne bi bili uništeni. Jona je otišao i propovijedao i Ninivljani su poslušali Božju poruku; pokajali su se i bili pošteđeni. Sve to izgleda prekrasno. Međutim, priča ima još nešto. Ono što smo danas čuli je drugi put da je Bog pozvao Jonu da propovijeda Ninivljanima jer je prvi put Jona jednostavno odbio. Nije želio da se Izraelovi neprijatelji pokaju i da ih Bog poštedi (Ivan 1:1-2; 4:2). Umjesto da posluša Gospodin, otišao je brodom na zapad u suprotnom smjeru. Jona se također trebao pokajati, učiniti ono što je Gospodin želio, a ne ono što je sam želio. Ninivljani su činili zlo prije svog pokajanja (Ivan 3:8, 10), ali u hebrejskom postoji igra riječi i riječ “zlo” koristi se za opisivanje Jone (heb. 4,1) i njegovi postupci imaju zle posljedice (Iv 1,7-8)! I Jona se morao pokajati za zlo. I bilo je mnogo teže navesti Jonu na pokajanje nego natjerati Ninivljane na to. Na moru je morala biti velika oluja, Jonah je morao biti izbačen iz broda da smiri oluju, a onda ga je progutao kit i onda je Jonah jadnom kitu prouzročio mučninu u stomaku da ga je morao izbaciti. Natjerati Jonu na pokajanje bila je velika drama! Opet je pomalo zastrašujuće, ali i opet moramo priznati da svatko od nas na svoj način može imati dio Joninog otpora u sebi, koji blokira Isusovu poruku u svoj njezinoj punini da dopre do nas. Kada se dogodi trenutak milosti koji nam omogućuje da se vidimo u Isusovu svjetlu, vidimo da nas on dočeka s puninom svoje ljubavi. Možda imamo problem oprostiti sami sebi, ali Isus nema problema oprostiti nam! Uvijek nas je spreman dočekati, uvijek spreman oprostiti nam, ljubiti nas. Teško nam je shvatiti koliko je milosrdan i koliko prašta. Mi smo ti koji imamo problem oprostiti sami sebi, Isus nema.
Kad se pokajemo, susrećemo Isusovo milosrđe i bolje upoznajemo Gospodina. Chesterton je napisao: “svetac znači samo čovjeka koji stvarno zna da je grešnik.” Kad smo primili Isusovo milosrđe, trebamo vjerovati u Evanđelje. Svoje živote trebamo temeljiti na Evanđelju. Riječ Božja treba biti temelj svega što mislimo, činimo i govorimo. Cijeli naš dan treba biti usredotočen na Isusa i njegovo Evanđelje i živjeti njegovo Evanđelje. Grčka riječ za pokajanje, metanoia, ne odnosi se samo na jednokratni čin vraćanja, već na praksu koja utječe na cijeli naš život. Živeći na ovaj način, otkrivamo da smo sretniji, da je to način na koji smo trebali živjeti i da je to najbolji način za život. Tako otkrivamo da je pokajanje dobro za nas, u svakom pogledu. Tako bismo mogli reći: “Ako želiš biti sretan, pokaj se!” Stanovnici Ninive su izbjegli uništenje kada su se pokajali. Jona nije bio sretan prije nego što se pokajao; bila je oluja (klimatske promjene!), Jonaha je progutao kit. Nakon svega toga pokajao se i život je bio puno bolji za njega i za Ninivljane.
Petar, Andrija, Jakov i Ivan doživjeli su neku vrstu iskustva pokajanja ili obraćenja kada su napustili svoj ribarski posao kako bi slijedili Isusa. Čekale su ih poteškoće ali i neslućene milosti. Nikada nisu mogli zamisliti da će na dan kada su odgovorili na njegov poziv svjedočiti čudu umnažanja kruhova i riba, vidjeti Isusa preobraženog, vidjeti Isusa uskrslog od mrtvih, doživjeti Pedesetnicu i biti ribari ljudi umjesto ribari ribe. Svaki put kad se obratimo, čeka nas novi život s Isusom. “Obratite se i vjerujte Evanđelju.” (Mk 1:15)
