Bogoslužje cijelog došašća, pa tako i današnje treće nedjelje upućuje nas na Božju blizinu. Stari prorok Izaija kliče od radosti; Marijin duh kliče; Pavao nas poziva da se bez prestanka radujemo. Što je uzrok tolikoj radosti? To nam kaže Ivan Krstitelj: “među vama stoji Onaj koji će vas krstiti Duhom Svetim”. Dakle, Bog je tu, i svi oni kliču jer je došao, i jer su mu oni poslužili pri dolasku.
Sve što mi u životu radimo, radimo zato da bi nam bilo dobro, da bismo mogli biti radosni. U to ulažemo mnogo truda i napora. U tom nastojanju često i stradamo. A jesmo li mi zaista radosni? Možda, ali nam se na licima to ne primjećuje. Više je zabrinutosti nego radosti, više je namještenosti nego pravog veselja. To je stoga jer razlog svojoj radosti postavljamo na krivi temelj. Previše se brinemo o materijalnim dobrima. Istina da smo materijalni I moramo se brinuti za život I uzdržVne sebe i svoje obitelji. Međutim materija nas ne može usrećiti, jer je nema nikad onoliko koliko mi držimo da nam je dovoljno. Čas, vlast, uspjeh također nas ne mogu usrećiti, jer i opet držimo da ih treba više nego što imamo, a onda dolazi samo briga i muka kako toga što više postići. A kako smo stvoreni za radost i veselje, onda to pokušavamo postići umjetno. Pričamo šale koje redovito trebaju biti “masne”, a zapravo su neukusne. Trčimo za užitkom misleći da je tamo radost, a on nas na kraju ostavi razočaranima… Pitamo se onda imali li čovjek uopće šansu za pravu radost? Današnje bogoslužje nam kaže da ima. Naša je radost u Bogu. On je razlog našem veselju.
Bog nas je stvorio. Postavio nas je u ovaj svijet s određenim zadatkom. Dužnost nam je taj zadatak izvršiti i povratiti se k njemu. Od početka ljudi nisu shvatili Božje namjere, pa zemlju prigrabiše sebi, a Boga nastojahu otjerati. I onda zapadoše u mnoga nepredviđena zla.
Počeli su vapiti za spasenjem. I eto Bog se smilova, dolazi u susret, želi ljude izvući iz neprilika u koje su sami zapali….
To je Isusov dolazak. Prava radost trebala bi biti u tome što se nalzimo na strani onih koji su spašeni, koji opet znaju put prema Očevu domu; svjesni da nisu sami na tom putu. Bog je s njima. Osjećaju njegovu blizinu.
Pravo pitanje je: Jesmo li mi radosni jer se nalazimo u krugu otkupljenika? I opet je odgovor: ne bi se baš reklo! Mi se ne znamo radovati u svojoj vjeri; mi nismo veseli zato što smo Božji…. Koji je razlog tome? Zlo! Grijeh je izgradio zid između nas i Boga, između nas i svjetla vjere.
Ovo vrijeme došašća, i Božić, i zapravo cijelo vrijeme dano nam je zato da porušimo taj zid pa ćemo ugledati svjetlo Božje. Reći ćete, pa svake godine se ispovijedamo, rušimo ga, ali on opet iznova izrasta, opet se diže….
Mi smo obični grešni ljudi. Ne znamo i ne možemo se kontrolirati. Slabi smo i ne znamo se uzdržati od grijeha. Ali jedno je što znamo i moramo: Uvijek iznova započinjati. Ondje gdje smo slabi, gdje zatajimo ulagati još veće napore… Najgore što možemo učiniti jest zaključiti da ne možemo pa odustati.
