Ova nedjelja zove se Bijela nedjelja. Novokrštenici koji su bili kršteni na Veliku subotu nakon krštenja zaodijevali su se u bijele haljine što su značile novost i radost. Na današnju nedjelju primali bi svetu pričest, odlagali bijele haljine, oblačili građansko odijelo i odlazili u svijet, preporođeni u Kristu, pridruženi Kristovoj Crkvi, da navještaju svijetu životom i riječju Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću.
Evanđelist donosi dva Isusova ukazanja u “prvi dan u sedmici” – u nedjelju, zato Crkva od početka slavi nedjelju kao spomendan Isusova uskrsnuća, okuplja se da slavi Krista kao Boga i Gospodina, kako će to posvjedočiti rimski pisac Plinije Mlađi u pismu caru Trajanu, desetak godina nakon što je Ivanovo evanđelje napisano.
Učenici u strahu od Židova dobro su se zatvorili. Isus kroz zatvorena vrata dođe i stane u sredinu. Pozdravlja ih i donosi im “Mir”. Susret s Kristom odnosi strah i žalost, a donosi mir, radost i sigurnost. Daje im nalog da nastave poslanje koje je on primio od Oca. Daje im svoga Duha Svetoga i vlast oproštenja grijeha i pomirenja s Bogom.
“Vidjeli smo Gospodina!” Bio je radosni poklik apostolu Tomi koji nije bio prisutan. Poklik zrači radosno iskustvo i snažan doživljaj koji djeluje uvjerljivo. To ne smiruje Tomu.
On traži jači znak za svoju vjeru. Toma uzvraća: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljege čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.”
Toma želi znati da li smo doista otkupljeni, da li je Isus koji je visio na križu doista uskrsnuo. Nisu li možda apostoli vidjeli neku utvaru ili kako to nevjerni Tome danas kažu: Krista vjere, koji nema ništa s Isusom povijesnim.
Pitanje je vjere. Toma očituje ono posve ljudsko, naše svagdašnje gledanje prema vjeri. Tražimo znakove i postavljamo uvjete za svoju vjeru. Želimo “vidjeti” svojim očima i opipati svojim rukama sadržaj svoje vjere. Toma i mi, poput Židova, tražimo znak s neba da vjerujemo (Iv 6, 10). Isus je Židovima obećao da će im dati jedini znak, a to je “znak Jone proroka”, najveće čudo, svoje uskrsnuće. To on daje i Tomi i svima nama.
Gospodin voli Tomu i ispunja njegovu želju. Isus nakon osam dana dođe kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče. “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi svoj prst i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran!” Isus pruža Tomi više nego je tražio, mnogo više. U proslavljenom Kristu Toma “vidi” ne samo Isusa iz Nazareta već ispovijeda: “Gospodin moj i Bog moj!” To je vrhunac objave o Kristu Bogu u Ivanovu evanđelju.
Toma je neizmjerno više dobio nego je tražio. Tražio je osjetno uvjerenje, da vidi, da opipa, a dobio je milost vjere koja pobjeđuje svijet, a to je da je Isus doista Sin Božji, Gospodin i Bog!
Ovo ukazanje Isus završava proglasom zadnjeg blaženstva u evanđeljima: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Evanđelja pridaju vjeri i prvo blaženstvo. Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, kaže Mariji: “Blažena ti što povjerova!” Uskrsli Spasitelj je to potvrdio. Blaženstvo koje pripada svima nama, koji ne “vidimo” kao apostoli, koji su svjedoci uskrsne vjere. Kroz apostolsko svjedočanstvo i mi “vidimo” i ispovijedamo Isusa “Gospodinom svojim i Bogom svojim!”
Muka, patnje, smrt su najveće zagonetke u našem životu. Sav naš napredak u tehnici i nauci, naš visoki standard ne mogu riješiti to pitanje. Ostaje uvijek zagonetan smisao našeg života i naše smrti. Jedini sigurni odgovor našim patnjama i našoj smrti daje nam uskrsli Gospodin. Mnogi dolaze do vjere kroz vlastite patnje. Muke i patnje pridružene Kristovim postaju izvorom mira i spasenja.
Pravu vjeru u Krista nalazimo samo u njegovoj Crkvi, u zajednici njegovih vjernika. Toma nije bio u zajednici kad se Uskrsli ukazao apostolima. Bio je lišen vjere. I Gospodin mu se nije htio ukazati nasamo, već je čekao dok se zajednica okupi u nedjelju, prvu nakon uskrsnuća.
I mi do prave vjere dolazimo samo u Božjoj Crkvi. Svako nedjeljno okupljanje mora biti radosno iskustvo i doživljaj susreta s Uskrslim Gospodinom, ispovijest vjere u svoga Gospodina i Boga. U Crkvi Božjoj, u njenom sakramentalnom životu, koji izvire iz otvorena rebra, oživljujemo svoju vjeru u Isusa Krista, vjeru koja nam donosi istinsku radost života i vječno blaženstvo.
“Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim; daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja!”2. VAZMENA NEDJELJA – B
Ova nedjelja zove se Bijela nedjelja. Novokrštenici koji su bili kršteni na Veliku subotu nakon krštenja zaodijevali su se u bijele haljine što su značile novost i radost. Na današnju nedjelju primali bi svetu pričest, odlagali bijele haljine, oblačili građansko odijelo i odlazili u svijet, preporođeni u Kristu, pridruženi Kristovoj Crkvi, da navještaju svijetu životom i riječju Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću.
Evanđelist donosi dva Isusova ukazanja u “prvi dan u sedmici” – u nedjelju, zato Crkva od početka slavi nedjelju kao spomendan Isusova uskrsnuća, okuplja se da slavi Krista kao Boga i Gospodina, kako će to posvjedočiti rimski pisac Plinije Mlađi u pismu caru Trajanu, desetak godina nakon što je Ivanovo evanđelje napisano.
Učenici u strahu od Židova dobro su se zatvorili. Isus kroz zatvorena vrata dođe i stane u sredinu. Pozdravlja ih i donosi im “Mir”. Susret s Kristom odnosi strah i žalost, a donosi mir, radost i sigurnost. Daje im nalog da nastave poslanje koje je on primio od Oca. Daje im svoga Duha Svetoga i vlast oproštenja grijeha i pomirenja s Bogom.
“Vidjeli smo Gospodina!” Bio je radosni poklik apostolu Tomi koji nije bio prisutan. Poklik zrači radosno iskustvo i snažan doživljaj koji djeluje uvjerljivo. To ne smiruje Tomu.
On traži jači znak za svoju vjeru. Toma uzvraća: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljege čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.”
Toma želi znati da li smo doista otkupljeni, da li je Isus koji je visio na križu doista uskrsnuo. Nisu li možda apostoli vidjeli neku utvaru ili kako to nevjerni Tome danas kažu: Krista vjere, koji nema ništa s Isusom povijesnim.
Pitanje je vjere. Toma očituje ono posve ljudsko, naše svagdašnje gledanje prema vjeri. Tražimo znakove i postavljamo uvjete za svoju vjeru. Želimo “vidjeti” svojim očima i opipati svojim rukama sadržaj svoje vjere. Toma i mi, poput Židova, tražimo znak s neba da vjerujemo (Iv 6, 10). Isus je Židovima obećao da će im dati jedini znak, a to je “znak Jone proroka”, najveće čudo, svoje uskrsnuće. To on daje i Tomi i svima nama.
Gospodin voli Tomu i ispunja njegovu želju. Isus nakon osam dana dođe kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče. “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi svoj prst i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran!” Isus pruža Tomi više nego je tražio, mnogo više. U proslavljenom Kristu Toma “vidi” ne samo Isusa iz Nazareta već ispovijeda: “Gospodin moj i Bog moj!” To je vrhunac objave o Kristu Bogu u Ivanovu evanđelju.
Toma je neizmjerno više dobio nego je tražio. Tražio je osjetno uvjerenje, da vidi, da opipa, a dobio je milost vjere koja pobjeđuje svijet, a to je da je Isus doista Sin Božji, Gospodin i Bog!
Ovo ukazanje Isus završava proglasom zadnjeg blaženstva u evanđeljima: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Evanđelja pridaju vjeri i prvo blaženstvo. Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, kaže Mariji: “Blažena ti što povjerova!” Uskrsli Spasitelj je to potvrdio. Blaženstvo koje pripada svima nama, koji ne “vidimo” kao apostoli, koji su svjedoci uskrsne vjere. Kroz apostolsko svjedočanstvo i mi “vidimo” i ispovijedamo Isusa “Gospodinom svojim i Bogom svojim!”
Muka, patnje, smrt su najveće zagonetke u našem životu. Sav naš napredak u tehnici i nauci, naš visoki standard ne mogu riješiti to pitanje. Ostaje uvijek zagonetan smisao našeg života i naše smrti. Jedini sigurni odgovor našim patnjama i našoj smrti daje nam uskrsli Gospodin. Mnogi dolaze do vjere kroz vlastite patnje. Muke i patnje pridružene Kristovim postaju izvorom mira i spasenja.
Pravu vjeru u Krista nalazimo samo u njegovoj Crkvi, u zajednici njegovih vjernika. Toma nije bio u zajednici kad se Uskrsli ukazao apostolima. Bio je lišen vjere. I Gospodin mu se nije htio ukazati nasamo, već je čekao dok se zajednica okupi u nedjelju, prvu nakon uskrsnuća.
I mi do prave vjere dolazimo samo u Božjoj Crkvi. Svako nedjeljno okupljanje mora biti radosno iskustvo i doživljaj susreta s Uskrslim Gospodinom, ispovijest vjere u svoga Gospodina i Boga. U Crkvi Božjoj, u njenom sakramentalnom životu, koji izvire iz otvorena rebra, oživljujemo svoju vjeru u Isusa Krista, vjeru koja nam donosi istinsku radost života i vječno blaženstvo.
“Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim; daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja!”