Ivan Krstitelj svoju službu je doživljavao kao Božje poslanje. Bog ga je pozivao da navijesti dolazak Mesije-Spasitelja. Iz evanđelja vidimo da je Ivanova misija bila je uspješna. Tisuće ljudi pošlo je za njim u pustinju i podvrglo se njegovu krštenju. Uspio je formirati grupu učenika koji su ga slijedili i pomagali. Ivan je svoje poslanje shvatio ozbiljno. Svom snagom svoga karaktera navijestio je skori dolazak Mesije, a kad se on pojavio pred njim, upro je prstom u njega i uskliknuo: “Evo Jaganjca Božjeg….” Učenici su ga ostavili i pošli za Isusom. Na vrhuncu svog utjecaja i uspjeha, Ivan nije pokušavao zadržati svoje učenike, već ih je usmjerio na Gospodina.
Ivan je to mogao učiniti jer je bio čovjek vjere. Vjerovao je da Bog ima plan, a njegova je uloga bila samo dio tog plana. Kada je vidio Isusa, shvatio je da je njegovo poslanje dovršeno. Došao je pripremiti put Gospodinu, a Gospodin je stigao. Ivan je imao slobodu ostaviti svoje poslanje i svoje učenike jer je vjerovao da će mu isti Bog koji ga je pozvao da propovijeda i dalje biti vjeran.
Iako je Ivanovo poslanje bilo dovršeno, Ivan je vjerovao da Bog nije završio s njim. Vjerujući da ga Bog neće zaboraviti, mogao je proglasiti: “Evo Jaganjca Božjeg” i odstupiti.
Svi smo pozvani slijediti slobodu i vjeru Ivana Krstitelja, jer razni pozivi u našim životima dolaze kraju. Roditelji to poseabno moraju učiniti. Godinama se predaju svojoj djeci, opskrbljuju ih, vode i štite. Zatim dolazi škola, fakultet, posao izvan grada i netko za koga se žele udati/oženiti. Ako, poput Ivana Krstitelja, vjerujete da Bog ima plan za vašu djecu, da ste vi smo samo dio tog plana, tada treba pronaći slobodu pustiti svoju djecu i vjerovati da vas Bog neće napustiti.
Možda smo godinama radili gradeći karijeru, služeći drugim ljudima kroz posao na koji smo ponosni. Možda smo pohađali školu u kojoj nam je ugodno i stekli smo puno prijatelja. Onda dolazi vrijeme za mirovinu ili diplomu, a iza sebe moramo ostaviti ono što znamo i ljude koje poznajemo. Ako mi, poput Ivana Krstitelja, možemo biti ponosni na djelo koje je obavljeno i sada je završeno, također možemo vjerovati da će Bog voditi naše živote u novom smjeru i da će taj smjer imati vlastite blagoslove.
Možda smo bili sretni što smo cijeli život bili dobrog zdravlja, imali smo energiju i snagu za napornu igru i naporan rad te za pomoć drugima kada su u potrebi. No, kako starimo, počinjemo shvaćati da imamo sve manje energije i snage i da ćemo morati više ovisiti o drugima. Svjedočanstvo Ivana Krstitelja govori nam da ne trebamo žaliti za dobrim stvarima koje su završile, već vjerovati da nas, čak i u našoj krhkosti i ovisnosti, Bog još uvijek može i hoće blagosloviti.
Ako pokušamo zadržati stvari koje su završene, postat ćemo ljuti i nesretni ljudi, jer ih ne možemo zadržati. Zato nam je potreban primjer Ivana Krstitelja, primjer njegove slobode i njegove vjere: sloboda da kažemo: “Ovaj dio mog posla je sada gotov”, i vjera da Bog nikada neće završiti s nama.
