Među svoj narod, kojeg su i prije pastorizirali iz Promine, Petrova polja i ostalih dijelova Dalmatinske zagore, izbjegli su u Šibenik i okolicu franjevci iz Visovca 1648. godine pred turskom vojskom.
Kako je u to doba (1649. – 1650.) vladala kuga, a grad okružen neprijateljem, bila je prigodna situacija i izazov za revne redovnike da ostanu i pomažu puku u svekolikim nevoljama. Tih godina broj stanovnika u gradu opao je s 12.000 na svega 1.500. Providur Foscolo trajno smješta fratre u palaču Maloga kaptola. Kupnjom još nekoliko manjih kućica 1654. osnovan je samostan sv. Lovre koji će se, sve do 19. stoljeća, zvati «Visovački samostan«.
Franjevci sv. Lovre širili su razne pobožnosti i pastorizirali svoj narod u gradu i okolici. S vremenom samostan će postati kulturno i obrazovno središte, a 1911. sv. Lovre će biti filozofsko i bogoslovno učilište. I danas zidine ovoga samostana čuvaju bogatu biblioteku i vrijednu galeriju slika. U isto vrijeme, kada i samostan, nastala je i župa izvan grada: Varoš ili Gospa van Grada (kako se i danas popularno zove). U gradu, «sv. Lovri«, i župama u blizini grada rasla je i bogatila se povijest s mirisom i potpisom «vratara«.
I tako izmjenjivalo se zlo i dobro, sjene i mijene do 1966. kada je šibenski biskup Josip Arnerić razdijelio veliku župu Gospe van Grada te Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja dodijelio inperpetuum sljedeće župe: Crnicu, Meterize, Bilice, Dubravu i 30. 11. 1978. župu Šubićevac.
Osnivanjem novih župa nastale su i nove potrebe za život i rad kako u samostanu sv. Lovre tako i u župama. Velika prepreka, za temeljito rješenje novonastale situacije, bila je ondašnja vlast, neprijateljski raspoložena prema Crkvi. Provincija Presvetog Otkupitelja je sedamdesetih godina na Šubićevcu sagradila obiteljsku kuću i u nju smjestila župnika. U tom skučenom prostoru slavljena je sveta misa, održavan vjeronauk i dijeljeni sveti sakramenti.
Proći će pola stoljeća da bi se ostvarila ide za osnivanja novog samostana u centru novonastalih župa na Šubićevcu. Hrvatskom neovisnošću počelo se ozbiljnije raditi na realizaciji gradnje samostana i crkve sv. Ante. Nije se sve baš odvijalo ni lako ni brzo. Jedino što je jačalo i raslo bila je fratarska želja i odlučnost opet biti, kao na samim početcima, među, i sa svojim narodom. Trebalo je tridesetak godina da ta želja postane stvarnost.
- studenog 2007. provincijal fra Željko Tolić i biskup msgr. Ante Ivas blagoslovili su samostan i posvetili crkvu sv. Ante. Kroničar bilježi da je to bio svečani i povijesni čin. I mi se slažemo i nadodajemo: Bogu hvala!
U našoj župi živi više fratara koji rade u svojim župama, ali su od koristi i našoj župi i samostanu. Ovih godina naviknuli smo jedni na druge, na ovaj sakralni prostor, samostan, crkvu u kojoj se svakim radnim danom slave dvije redovite mise, u 7 i 18/19 sati. Svakodnevno, prije večernje mise, molimo svetu krunicu koju rado predmole aktivne vjernice naše župe. Nedjeljom su dvije mise, u 10 i u 18/19 sati. Tijekom godine udruge i grupe organiziraju: priredbe, koncerte, predavanja…
Valja istaknuti i rad likovno- kreativne radionice kao i škole stranih jezika. Članovi Velikog i Dječjeg zbora, ministranti, FRAMA, Franjevački Svjetovni Red (OFS-a), Župni Caritas, samostanska karitativna akcija Antin 13., vjeronaučne grupe… imaju idealne uvjete za rad u prostorijama našeg samostana. Svakako je i blagodat da naši vjernici imaju gdje i komu se obratiti, posavjetovati se i duhovno okrijepiti.
Osjeća se suživot jednih s drugima što se primjećuje i po brojnosti na svetim misama. Djelo dobroga srca i vrijednih ruku je urednost, čistoća i okićenost naše crkve i drugih prostorija. Ovim smo htjeli skrenuti vašu pozornost na našu prošlost i nastajanje, a našu sadašnjost i budućnost stavljamo pod zagovor našega zaštitnika sv. Ante. Svima vam preporučujem da sve što činimo, činimo «Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.«
