I ove godine u Korizmenoj duhovnoj pripravi za svetkovinu Uskrsa naša župa Sv. Ante Padovanskog, svakom vjerniku ponudila je vrijeme promišljanja, odluke i obraćenja – čitajući Sveto pismo iz dana u dan. Ponuda je to da sjaj i istina vjere ponovno zasjaju u nama, a preko nas i u svijetu. Prigoda, da Riječ odjekne u dubini duše i srca i potrese nutrinu -cjelokupno čovjekovo biće.
Tu ponudu prepoznalo je i prihvatilo pedesetak vjernika koji su svakodnevno, kroz tjedan dana, od ranih jutarnjih do kasnih noćnih sati, pod geslom „Riječi tvoje, Gospodine, srce slade..“ (Ps19,9), čitali Bibliju „od korice do korice“. Prepoznali su da preobilje biblijskih tekstova nudi duhovnu hranu, prepoznali su da je Božja Riječ Radosna vijest, da je Ona živa i djelotvorna i ako se izložimo njezinu djelovanju ima snagu mijenjati nas.
S čitanjem Božje Riječi započeo je fra Mario Radman, župnik i gvardijan, na prvu Korizmenu nedjelju, nakon svete Mise, a nakon njega redali su se vjernici iz sata u sat. Šal, simbol jedinstva Božje riječi i povezanosti čitave zajednice vjernike, nalazio se oko vrata svakog čitača. Čitač je započinjao čitanje molitvom:
I Riječ je Tijelom postala i prebivala u nama!”
O, Vječni Trojedini Bože, mi Te molimo za dar Duha Svetoga! Oživi u nama sve što je od Tebe stvoreno, sve što je od Tebe otkupljeno! Neka Tvoj Duh obasja dubine našeg bića i vodi u divnu avanturu – susretu s Riječi – živim Bogom, Isusom Kristom!
Neka nas Tvoj Duh potpuno povuče u svoj život kao što je povukao Djevicu Mariju!
Ražari ljubav u nama da možemo razumjeti što nam Tvoja riječ poručuju čitajući Sveto pismo, iz dana u dan!
Među čitačima bilo je ne samo župljana župe Sv. Ante Padovanskog već su nam se pridružili i pojedini vjernici drugih župa koji su čitali, slušali i upijali Božje riječi. Zadnji redak Svetog Pisma pročitao se uz zvuk crkvenih zvona koji su označili da je Biblija pročitana „od korice do korice“. Misu zahvalnicu, za milosti koje nam je udijelio naš Gospodin, slavili smo u zajedništvu, nakon čega su čitačima podijeljene zahvalnice i prigodne uspomene, a druženje je nastavljeno uz ukusno pripravljena jela.
Nakon zajednički pročitane čitave Biblije, upoznavanja i druženja, ostaje svima nama, u osami svoje sobe, nastaviti čitati i promišljati nad Božjom Riječju. A da li će ta Riječ donijeti ploda ovisi o nama. Zato, prisjetimo se Isusove prispodobe o sijaču (Mk 4, 1-20) koja nam otkriva zašto Riječ ne donosi ploda zbog kojeg je i poslana. Tekst otkriva kako nije krivnja u sjemenu niti u sijaču, nego u zemlji – onima koji slušaju. Na svakom od nas je odlučiti se kakvo tlo želimo biti i kako pripraviti nutarnje stanje našeg srca:
– hoćemo li biti cesta – samo znatiželja, čiji interes za stvarnom promjenom traje kratko,
– hoćemo li biti kamenito tlo – površnost koja traži samo emocije, uzbuđenja, osjećaj da smo dobro,
– hoćemo li biti trnje – podijeljeno srce između briga, napasti, bogatstva, straha, bolesti, nereda u mislima,
– hoćemo li biti srce poput dobre zemlje – oni koji slušaju i usvajaju, koji zatim donose plodove.
Ovih posljednjih je najmanje jer je teško pronaći dobru zemlju. Ali, na svako naše malo „da“ Bog uvijek daje puno više. Od malo ribe i kruhova ne samo da je nahranio mnoštvo nego je još ostalo viška. S Bogom čaša se uvijek prelijeva.
Pozvani smo vratiti se na izvore – ključ riznice ili blaga naći ćemo na putu kojim smo pošli, budimo ustrajni.
Vrijeme je ozbiljno i traži od nas radikalan zaokret u vjerničkom životu, traži sudjelovanje i djelovanje – pulsiranje Trojedinog Boga koje preobražava naš mentalit, cijelo naše biće – duh, dušu i tijelo.
„Riječ tijelom postala i prebivala među nama!“ – potiče nas, očekuje i poziva da poput Marije živimo bogomajčinstvo i bogoočinstvo – izložiti se a ne skrivati u puževoj kućici – i raširenih ruku ići sve do križa. Tako se osvaja vječnost – tako uprisutnjujemo Kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji.
Tekst: Mirjam Tomljanović
