Evanđelje nas u ove pouskrsne dane izvještava o stavu učenika prema Isusovu slučaju. Oni su htjeli da Isus bude njihov uspjeh, zato su se s njim povezali. A on doživio “neuspjeh”, koji oni tako bolno osjećaju. Zbunjeni su, u strahu. Ne znaju što bi započeli, kako život organizirati bez njega.
Uza sve nagovještaje da će uskrsnuti, nije im ta istina probijala u glavu, i oni su redovito mislili da vide duha, koji je došao da ih još i muči. Isus je opet upotrijebio sve svoje umijeće da ih uvjeri u stvarnsot svog uskrsnuća. I oni su se počeli pomalo pibirati. Počeli su dolaziti k sebi i shvaćati divnu stvarnost Uskrsa.
Zato su najbolji primjer ona dva učenika s puta u Emaus. Dva čovjeka, spuštene glave, s teškim mislima, iđahu prašnjavim putem. Nisu ni zamjećivali svu ljepotu rascvjetalog i raspjevanog proljeća oko sebe, jer im je dušu obuzela mučnina strahovitih događaja. Vodili su bolan razgovor o tim događajima. Nisu mogli vjerovati da su se dogodili. Onda im se odnekud priključi stranac: Momci, o čemu vi to govorite i što ste tako neveseli? To im se pitanje učini zapravo bezobraznim. Zar može itko biti ovih dana u Jeruzalemu i njegovoj okolici da ne bi čuo što se u njemu dogodilo? Ali oni su osjećali potrebu da se nekom povjere, u tom neznancu su osjetili nešto privlačno.
I oni mu ispripovjede kako su se povezali s Učiteljem, koji je bio takva Dobrota koju može samo Bog imati. Brižno je liječio duševne i tjelesne bolesnike; Pun sućuti tako je velikodušno opraštao grješnicima; A tako je bilo uzvišen njegov nauk osvajao je ljudska srca; On je imao tako široko srce i neograničenu ljubav za svakoga…
Ljudi su ga strašno zamrzili! Posebno oni od vlasti. Mislili su da ih potkopava, da im želi oteti položaje. A on je govorio samo o njihovim promašajima. Nastojao ih je uvjeriti da budu pošteni i da svom položaj shvaćaju kao službu narodu. Nisu ga htjeli poslušati nego su mu radili o glavi. Nastojali su ga uništiti. I u tome su uspjeli….. I opet spustiše glave izrazivši sumnju u njegovo sveto poslanje: A mi smo se ponadali . . .
Tada on počne. I njihove oči živnu. I srce im usplamtje, kao ono kad su njega slušali. Pogledaju ga. Ali ne, to nije on. To je samo neznanac sličan Njemu. A on im je potanko razlagao planove Božjeg otkupljenja. Tumačio im je stare prororke kako su se sva njihova proročanstva doslovno ispunila. Ovaj siromašni i okrutni način smrti ne smije ih zavesti da posumnjaju u njegovo poslanje. Vidite – reče im na kraju – da je to tako trebalo biti! Gutali su svaku njegovu riječ. Nisu ni zapazili da se oko njih već ovio mrak i da su prispjeli u selo. Tek kad se pričinio da se njegov put odvaja i ide dalje, oni se prenu i zamole ga: Ostani, vidiš da dan naginje kraju ….
I ostao je! Za večerom je uzeo kruh, blagoslovio ga i prelomio. Upravo tako je činio i njihov Učitelj. I u tom trenutku padoše im mrene s očiju. Pa to je On! A On isčezne. Oni sada znaju svoj put. Idu odmah natrag u Jeruzalem svojoj braći kazati: Nisu glasine ono sto su žene govorile. Uskrsnuo je, mi smo ga vidjeli! Upravo dok su oni to pripovijedali, evo Isusa opet. Tu započinje današnji evanđeoski ulomak. I tu će Isus potvrditi stvarnost svog povratka od mrtvih. Potvrdit će im to Pismima, kako bi ih pripremio na njihovu buduću zadaću svjedočenja……..
U životu svakog čovjeka postoje trenuci kad je mračno u duši, kad ga obuzmu bol i tuga, kad je tjeskoban i bezutješan; kad je – poput ovih učenika iz Emausa – satrven razočaranjem. U takvim trenucima shvaćamo onu dvojicu učenika, zašto nismu marili za ljepotu proljeća; shvaćamo zašto su se čudili što neznanac ne zna za uzrok njihove tjeskobe. Jer kad je čovjekov život pust i prazan, misli da to svi osjećaju……..
Oni učenici, dotučeni zbog nemilih događaja, dopustili su “neznancu” da im govori o njemu. Nisu znali da je On. A počeli su se mijenjati. Počli su shvaćati da se i najcrnji dani u životu mogu shvatiti, da se mogu prihvatiti, i da mogu postati izvor nove snage u hodu za Njim i svjedočenja za Njega. Sve su to otkrili a trenutku “Lomljenja kruha “
Mi nedjeljom prisustvujemo “Lomljenju kruha” na kojemu potkrijepljujemo svoju vjeru; susrećemo Krista koji nas podiže i pordžava kad nam je duša prikliještena raznim tegobama, te i u takvom stanju mognemo za njega svjedočiti, njega propovijedati. Mi smo pozvani kazati svijetu: divnu istinu Isusova uskrsnuća. A to se može govoriti jedino iz iskustva. Imamo li mi uskrsno iskustvo vjere?
U vazmenom vremenu Crkva osvježava vjeru u djelotvorne znakove, koje nam je Gospodin dao i po kojima je među nama prisutan i po kojima ga prepoznajemo. To su sakramenti. Oni su doista znakovi Božjeg djelovanja i Kristove prisutnosti među nama. Ono što oni označuju to i čine. Događaj Isusa Krista,, njegova pojava, njegovo naučavanje, njegova muka i smrt, niegovo uskrsnuće. To nije nešto što se samo onda dogodilo. To je trajni događaj.
Baš zato što se zbilo urksnuće, taj događaj traje, zadobiva nadpovijesno značenje. Mi se preko svetih znakova (sakramenata) pridružujemo prvim Isusovim učenicima, prvim svjedocima, i sami postajemo učenici i svjedoci. Isus je uvijek tamo gdje su njegovi učenici sabrani i gdje ga prepoznaju u znakovima. On učenicima jača vjeru i otvara im pamet da mogu razumjeti.
Jedna je stvar koju ne smijemo zaboraviti: U korizmenoj pripravi za Vazam, poticani smo na korijenito obraćnje, da pristupimo Kristu i krenemo za njim. Sada zamjećujemo da je poziv na obraćenje naglašen i nakon uskrsnuća. Isus je darovao sakramenat ispovijedi nakon uskrsnuća. Sveti Petar je to dobro shvatio, pa je odmah nakon primljenog dara odozgor doviknuo svojim sunarodnjacima, čuli smo u prvom čitanju: Vi ste Isusa predali tuđem sucu i osudili ste ga… No nemojte zdvajati! On je došao upravo za to da rješava takve slučajeve. Stoga: Pokajte se i obratite da vam grijehe izbriše!
Pokajanjem i iskrenim obraćenjem ljudska osoba ispravlja zlo koje je uneseno u naše među ljudske odnose. Stoga je netko lijepo rekao: Budućnost se zove obraćenje! Pozvani smo i moramo svim svojim silama nastojati živjeti pravedno. Ne moramo raditi ništa osobito, nego sve što radimo raditi iz dubokog uvjernja da je to dobro. Tada će uskrsli Krist biti među nama. Tada će on živjeti u našim srcima; govoriti našim riječima; ljude će pomagati našim rukama ….. Tako njegova ljubav, po riječima svetog Ivana iz drugog čitanja dolazi u nama do savršenstva.
