Poznat nam je fenom padanja i sjaja mnoštva meteora što se događa na nebeskom svodu svake godine oko blagdana sv. Lovre, oko 10. kolovoza. Stoga se taj spektakl naziva „suze sv. Lovre“. Ovo što želim opisati nisu te nebeske suze, već moje osobne suze. Ne za sv. Lovrom mučenikom koji nakon podnesenih zemaljskih muka uživa vječnu radost u nebu, već za „sv. Lovrom“, franjevačkim samostanom i crkvom sv. Lovre u Šibeniku.
U svibanjsko prijepodne, s maskom na licu što mi pokriva usta i nos, idem novoobnovljenom šibenskom Poljanom. Još se ne mogu naviknuti na njezin novi izgled i zato njome ne „šetam“, nego samo brzo hodam prema određenom cilju. Prolazim pokraj Kazališta pa ispred kafića s vani postavljenim stolovima uz koje sjede ispijači kava, uglavnom djelatnici državnih ureda koji se odmaraju od „napornog sjedenja“ uz kompjutere i hrpe službenih spisa. Ulazim u dugu starogradsku ulicu koja se najprije zove Zagrebačka, pa don Krste Stošića, pa fra Andrije Kačića Miošića gdje je planirani cilj moga hodanja.
Ne susrećem mnogo ljudi kao normalnih godina u ovo doba. Kuga COVID-a 19 mnoge je vezala uz vlastiti stan ili su u bolnici na liječenju, a turista ni za lijek. Zbog spomenutih maski nikoga ne pokušavam niti prepoznati niti pozdraviti. Ipak otvorenih očiju promatram okolne zgrade. Znamenita je ovo ulica. Uz ulicu su smještene crkve sv. Ivana Krstitelja, sv. Krševana, sv. Luce sa samostanom sestara benediktinki i sv. Lovre sa samostanom. Jednako toliko je i raznih palača bogatih plemića prošlog vremena koje prepoznajemo po u kamen uklesanim simbolima što ukrašavaju pragove i nadvratnike ulaznih vrata. Kao neki osamljeni turist zaustavljam se, promatram i divim se tim uglavnom kršćanskim simbolima na zidovima crkava i palača. Prolazim pokraj nedavno napuštenog samostana sestara dominikanki, krasne kamene zgrade. Oduže sam se zadržao kod samostana sv. Luce, gledao bogate ornamente i pokušao pročitati i razumjeti latinske natpise. Unutar samostana i crkve nalaze se dragocjeni predmeti sakralne umjetnosti. Sve ovo svjedoči o nekada materijalno i duhovno bogatom i živom samostanu s mnogo časnih sestara. Već me ovdje obuzela otužna nostalgija kada pomislih da danas u tom samostanu živi manje od deset već vremešnih redovnica.
Sa zebnjom u srcu dođoh do obližnjeg sv. Lovre znajući što me tamo čeka. Masivna drvena vrata samostana su zatvorena. Postoji neko zvonce, ali uopće ne pokušavam zvoniti niti lupati na vrata, kao što sam prije davno nekada činio jer znam da unutra sada nema nikoga živoga. Zatvorena su i već od prašina posivjela obadvoja ulazna vrata velebne samostanske crkve. Zaustavljam se pred špiljom Gospe Lurdske ispred pročelja crkve. Zatvorena željezna ograda, ne gori nijedna zavjetna svjećica. I na škrabice je pala prašina jer ih ni lopovi ne diraju, kao što su prije često činili, jer znaju da u njih nitko više ništa ne ubacuje.
Ovdje sam stao, sasvim sam kao ukopan i mislima počeo putovati u slavnu prošlost ove svete ustanove. Samostan sv. Lovre osnovali su visovački franjevci godine 1654., nakon što su s Visovca morali pobjeći pred turskim zulumom. Samostan se sastoji od Foscolove palače i još nekih pridodanih zgrada, a nalazi se na za ono doba, a i danas, najljepšem dijelu starog grada, iznad katedrale sv. Jakova s pogledom na Šibenski kanal i obližnje otoke.
Fratri su se doselili u Šibenik zajedno sa svojim vjernicima iz Drniške zagore. Osobito za vrijeme kuge bili su svome narodu pomoć i djelitelji utjehe. Samostan je u prošlosti imao veliko značenje za Franjevačku provinciju Presv. Otkupitelja, a i za grad Šibenik. Od 1735. pa do 1911. u njemu je djelovalo Teološko učilište za cijelu provinciju. Od 1927. do 1948. u samostanu je radila tiskara „Kačić“ u kojoj su tiskane mnoge duhovne knjige i časopisi. Samostan i danas posjeduje bogato kulturno blago: vrijedne knjige, slike i kipove, crkveno posuđe i liturgijsko ruho. Osobito je vrijedna samostanska crkva sv. Lovre sagrađena 1655. sa svojim umjetničkim oltarima, izrezbarenim sjedalima u koru i oslikanom stropu crkve. Uz crkvu je vjekovni samostanski vrt u kojem sam mnogo puta osobno okopavao krumpire ili kupus, a sada je zasađen raznovrsnim biljem priveden nekoj drugoj svrsi. U crkvi se nalazi grob Službenice Božje, majke Klare, osnivateljice Družbe sestara franjevki od Bezgrješne. U sakristiji i u zvoniku su također stari još neistraženi grobovi uglednih šibenskih obitelji kao i neke braće franjevaca. Spomenimo da je u ovu crkvu i samostan često dolazio Sluga božji o. fra Ante Antić. Ovdje je on zaređen za svećenika 29. VII. 1917. U samostanu su djelovali mnogi ugledni i učeni franjevci sve do najnovijeg vremena kao što su fra Ante Crnica ili fra Stanko Bačić.
A sada!? Već mjesecima u samostanu nijednoga redovnika. U crkvi se ne slavi sv. Misa; ne okuplja se mala, ali izabrana vjernička zajednica; ne održavaju se vjernicima omiljene pobožnosti niti se čuje milozvučno sviranje starih orgulja, niti skladno pjevanje crkvenoga zbora. Dođe mi da naglas zakukam lamentaciju proroka Jeremije koju je isplakao nad svojim Jeruzalemom. Sjetih se nedavno preminulog te dugo u Šibeniku svugdje prisutnog gvardijana ovog samostana fra Mate Topića. Znam da ga ne mogu nazad dozvati niti dezolatno stanje samostana promijeniti te mi oči preplaviše suze. Bile su to suze za “sv. Lovrom”.
Fra Žarko Maretić, župnik u Dubravi
(2021.)
