Svake godine, u franjevačkim crkvama, po cijelom svijetu, na dan 17. rujna svečano se obilježava mistično otajstvo Franjinog primanja stigmi, Kristovih rana kao Božji odgovor na Franjinu želju da osjeti Kristovu bol, ali i Kristovu ljubav kojom ljubi s križa.
Ove godine, obilježavanje ovog blagdana, poseban je događaj za svakog franjevca, kako svećenika, redovnika, redovnicu ali i laika, koji kao velika franjevačka obitelj slijede utemeljitelja i učitelja serafskog oca Franju.
I u Franjevačkom samostanu i župi sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu okupili su se članovi Franjevačkog svjetovnog reda, Frame i štovatelji ovog sveca, i prije svečanog euharistijskog slavlja, zajedno s Marijom, našom Majkom, koju je Franjo toliko ljubio, u molitvi krunice, razmatrali događaje iz života njezinog preljubljenog Sina. Molitvu smo nastavili, poput Franje, koji je neprestano na pamet recitirao psalme, molitvom službe čitanja i večernje molitve iz Časoslova i razmatrali zapise o trenutku Franjinog potpunog predanja Bogu i suobličavanja Kristu i na tjelesan način.
Svečanom procesijom predslavitelja, fra Maria Radmana, gvardijana i župnika i ministranata započelo je svečano euharistijsko slavlje. Da bi shvatili, doživjeli euharistiju u svoj svojoj punini potrebno nam je otvoriti svoja srca i učiti od onih koji su spoznali i potpuno svoj život podložili volji Božjoj. A Franjo je upravo taj, upravo on koji je dosegnuo najviši oblik suobličavanja Kristu, postao alter Christus – drugi Krist, svojim životom može nas najbolje poučiti.
Upravo pouka propovijedi predslavitelja bila je pouka o životu sv. Franje, pouka o stanju duše toga sveca koji se, bolešću opterećen, umoran i razočaran svojom braćom uputio na goru La Vernu, kako bi u osami, tišini, čineći pokoru i moleći ponovo spoznao i razumio volju Božju.
Franjo moli za dvije milosti – da na svome tijelu osjeti malo od onih patnji koje je Krist pretrpio za nas, ali i ljubav kojom je ljubio s križa. A Isus koji sluša iskrena srca Franjinu želju je ispunio. Na Franjinu tijelu utisnuo je svojih pet rana. Očitovao je tako svoju moć, slavu i ljubav i La Vernu pretvorio u mjesto gdje se dodiruje ono Božansko i ljudsko. A Franjo, ispunjen ljubavlju prema Raspetom, dobiva i odgovore na svoje pitanje koje je nosio u srcu dok se, s dvojicom braće, mukotrpno penjao na goru La Vernu – „Tko sam ja? Tko si ti?
Ti si ljepota, ti si blagost, ti si poniznost, ti si strpljivost… „
Tako je Franjo, u Božanskom zanosu, napisao Pohvale Bogu – istinsku i iskrenu molitvu koja pokazuje svu ljubav čovjeka koji duboko razmišlja o svom Bogu i Gospodinu. Franjo, sebe i sve oko sebe, promatra kao dar Stvoriteljeve ljubavi, ljubavi koja uzdržava i prati sve nestalnosti života. Osjeća da zato trebamo biti stalno zahvalni. Njegove molitve izražavaju uvijek zahvalnost Bogu. On ne samo da slavi dar vlastitoga života i života svake ljudske osobe nego i postojanja svih živih bića. Čak i u svojim dugotrajnim i neugodnim bolestima ne manjka mu radosti života. Onaj koji prima život i zdravlje kao dar, spreman je prihvatiti od Božje ruke i bolest pa i samu smrt. Franjo ju je prihvatio pjevajući: „Dobro mi došla, sestrice Smrti!“ (2Čel. 217). Srce osobnoga i bratskoga sklada u našim odnosima jest ne prisvajati sebi primljene darove, nego iz srca zahvaljivati Bogu Ocu koji nam ih daruje, služiti se njima i vratiti mu ih s radošću.
Propovjednik je nastavio poučavati o Franjinoj malenosti pred Bogom i ljudima, Franjinom oduševljenju s Isusovim siromaštvom i poniznošću, njegovom ljubavlju prema siromašnima, bolesnima i odbačenima što je i razlog zašto je Franjo s tolikom ljubavlju prigrlio siromaštvo.
Živjeti u siromaštvu i za siromašne, kao što je živio Krist, za Franju postaje izvrstan put nasljedovanja i to za njega i njegovu braću postaje posebna obveza i temeljni životni stav.
Franjo je utemeljio život u poslušnosti braće na tajni otkupiteljske Kristove poslušnosti. Franjevačka poslušnost jest imperativ samoga obraćenja Kristu. Manji brat nije poslušan prvenstveno zbog ciljeva koji dolaze iz zapovijedi, nego da ponudi Kristu svjedočanstvo ljubavi preko vlastitoga odricanja, pa i vlastite volje. Zato je Franjo uvijek želio imati direktnoga poglavara kome bi bio podređen. Ovakvu poslušnost čovjek može prihvatiti samo u ljubavi i potpunoj slobodi. Ljubav je dakle ona snaga koja slobodna čovjeka čini zrelim, pomažući mu da iziđe iz samoga sebe i krene u susret drugome.
Nasljedovanje Krista, siromašnog i raspetoga temelj je Franjina života. Njegova najveća želja bila je ponuditi Otkupitelju najveću ljubav ujedinjujući se tijesno s njim, umirući za njega kao što je on umro za druge.
Na kraju svoje propovijedi predslavitelj je svima uputio poziv riječima:
Svi mi smo tako pozvani biti, poput Franje, živi odraz Gospodina Isusa i njegove poruke spasenja za svakoga čovjeka. Proslava svetih rana trebala bi nas potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su ranjeni i povrijeđeni. Obljetnica bi nam trebala biti i poziv da sami sebe preispitamo, da stanemo pred Božju riječ, da stanemo pred križ i u njemu se ogledamo. Trebala bi nas potaknuti da obnovimo svoj duhovni život i, poput sv. Franje, neprestano tragamo za Božjom voljom u svome životu.
Nakon blagovanja Tijela Kristova predslavitelj je pozvao sve štovatelje sv. Franje na čašćenje njegove relikvije. A za to vrijeme, uz tihe zvuke orgulja, članica Franjevačkog svjetovnog reda – Mjesnog bratstva sv. Ante Padovanskog, čitala je, za ovu priliku posebno pripremljenu meditaciju koju je napisala dobra duša koja neizmjerno ljubi brata Franju.
Tekst meditacije:
Ljubav nije ljubljena, bolni je Franjin krik duše, Franje, čovjeka, koji je doslovce bio zaljubljen u Ljubav, u Boga, u sve što je lijepo, uzvišeno, u sva Božja stvorenja.
Ljubav nije ljubljena, krik je sveca koji je čudesno dosegnuo nezamislivo suobličavanje s Kristom i tako postao prvi stigmatizirani svetac.
Ljeto je 1224. godine…
Franjo se povlači u osamu, na brdo La Verna. Želi četrdesetodnevnim postom i molitvom pripremiti se za svetkovinu Velike Gospe i sv. Mihovila. Istovremeno, negdje u dubini duše osjeća da se njegovo ovozemaljsko vrijeme primiče kraju. Želi Bogu zahvaliti za sve dobro, ujedno dati zadovoljštinu za mnogo toga što vidi i prepoznaje u svakodnevici života, a da nije onako kao što Bog očekuje od svoje djece. Nezadovoljan je i sa svojom braćom. Vidi da im ponestaje žara u služenju, u poslušnosti, u onim prvotno zamišljenim Pravilima reda i utemeljenim vrijednostima.
Tijelo Franjino, oslabljeno od bolesti teško se uspinje na Brdo. Ovo mu je šesti put. Uz pomoć dvojice braće on ipak stiže do cilja – do kamenite pećine u kojoj se, odijeljen od svijeta, molio, postio i srce svoje izlijevao Bogu, skoro pa danonoćno budan. Jedan polegnuti kamen znao mu je za čas poslužiti kao jastuk i ležaj…
U dubokoj vjeri želio je da njegova žrtva ljubavi urodi plodom za braću, za Franjevački red, za Crkvu, za svijet, za sve ono što bi trebalo biti popravljeno, u duhu Božjem preobraženo.
U žaru molitve, u potpunoj ekstazi – u predanju, s tijelom na zemlji, ali s dušom visoko uzdignutoj k nebeskoj stvarnosti, ugleda Franjo otvoreno nebo i Krista raspetog, u obliku Serafa, kako mu se približava… dolazi tu, pred njegovim očima, živi Bog!
Zbilja ili mašta, stvarnost ili privid?
Sve izgleda nestvarno, pa ipak živo prisutno.
Svjetlo koje obasjava Franju, cijelo Brdo, krajolik, kao da sve gori užarenim plamenom, stvarnost je koja Franju zakriljuje.
I neka neobjašnjiva sila koja kao da će ga oboriti na zemlju…
Čudesan prizor ljubavi koja oduzima dah, ljubavi koja svojom snagom poništava staro i sve pretvara u novo… Franjo se osjeća kao novorođenče, koje iz majčine utrobe dolazi na svijet… bespomoćno, ali ljubavlju ovijeno, posve bez straha – sigurno!
Isus gleda Franju i smiješi mu se, Franjo gleda Isusa i smiješi mu se. Raširene ruke Isusove i raširene Franjine ruke čudesno se dodiruju i sjedinjuju u jedan Križ u mističnom plamenu ljubavi, koja na Franjinom tijelu ostavlja vidljivi trag pet rana iz kojih poteče pet potočića spasonosne Krvi… pet Rana iz kojih kao da je zablistalo pet bisera… a iz Franjinih očiju poteku suze svjetlom dijamanta…
La Verna postaje čudesno brdo Franjina novog preobraženja i mističnog suraspeća s Kristom.
Pet Rana postadoše Božji odgovor na Franjinu žeđ za Ljubljenim, Božji poljubac, kao trajni pečat – potvrda svetosti – darovana ljubav natopljena Isusovom nedužno prolivenom Krvlju – trajni znak pripadnosti, Božja zahvala jednoj čistoj duši koja se do kraja oplijenila i pretvorila u nedužnost nebeske dimenzije… pet Rana i Presveta Krv koja vodi u Srce Isusovo, u Sveti dom, u neugasivu vječnost Presvetog Trojstva.
Bio je to Božji uzvrat na Franjin život i odgovor na Franjinu molitvu srca:
„O, Gospodine, moj, molim Te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je Ti, slatki Gospodine, podnio za vrijeme svoje Pregorke muke. Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš muku za nas grješnike.“
I bi tako!
Isusova i Franjina ljubav postale su jedna ljubav, čista Božja ljubav, tako da La Verna i danas diše i odiše tom ljubavlju i tako postaje Franjevačka Golgota, ali i Tabor, jer se Franjo nikada kao do tog trenutka, nije tako približio Nebu!
„Žedan sam!“ – Isusov krik s Križa i Franjin krik „Ljubav nije ljubljena!“ postaju obvezujući testament za braću Franjevce, za sve one kojima je Franjevaštvo u srcu i žele ga uprisutniti u svom životu, za cijelu Crkvu – biti čista Božja ljubav koja poziva na svetost života, na preobraženost duha, srca i životnih vrijednosti – svjedočiti snagu Evanđelja, puninu onoga Franjinog usklika: Bog moj i sve moje! Ljubav na ljubav, bezuvjetna odgovornost i žrtva, beskompromisno nasljedovanje Isusa Krista!
Rane sv. Franje tako postaju utjeha i Kristova podrška, obrana plašljivima i slabima, utjeha onima koji plaču i jauču – poziv da uprave svoj pogled na Raspetog koji je bio uzdignut na drvo Križa i na njemu za nas umro kao znak spasenja i pobjede!
Rane sv. Franje znak su pouzdane nade siromašnima, jednostavnima i poniznima. One uzdižu dušu k uživanju Boga – u duhu spremni biti označeni žarkim Isusovim razapinjanjem, kako bi postali mali raspeti Kristi, mali Isusi dok žive svoj život preobražavajući se u Njega, u svom trpećem tijelu i duši.
Put je otvoren svima!
Po krštenju usađujemo se, ucjepljujemo, u mistični vinograd, u Kristovo Tijelo. Daje nam se živjeti i dozrijevati kao grožđe na potpornju Njegova Križa. Ono nas uvodi u zajednicu svetaca kojima život teče iz Muke Isusove.
La Verna i Franjo i njegovih pet Rana, ostaju nam kao trajni izazov i poticaj – ostvariti se u čistoj Božjoj ljubavi i tako zadobiti očaravajući pečat uzvišenog čina žrtvovane ljubavi koja u Križu vidi otajstvo te ljubavi – neshvatljivog Boga na djelu!
La Verna mjesto je najuzvišenijeg zakona Duha – iz čiste Božje ljubavi biti „žrtva živa, sveta i Bogu ugodna“, s Kristom sjedinjeni i prikazani – sve naše rane, sve naše boli, sve naše križeve, sve naše smrti pretvarat će se u plodonosne rane uskrsnuća.
Poput Franje, dopustimo ljubavlju Ljubljenoga biti preobraženi, jer samo tako dosegnut ćemo savršenu radost i najuzvišenije siromaštvo.
Iz dubine srca, iz dubine svoga bitka, zavapimo:
„O sveti Franjo, na La Verni obilježen Svetim ranama, danas svijet čezne za Tobom kao ikonom raspetog Isusa. Treba nam Tvoje srce otvoreno Bogu i čovjeku, trebaju nam Tvoje bose i ranjene noge, Tvoje probodene i u molitvi uzdignute ruke.
Svijet žudi za Tvojim slabašnim, ali snagom Evanđelja, jakim glasom. Pomozi, o Franjo, nama, današnjim ljudima, da spoznamo zlo grijeha i da očišćenje od njega tražimo u pokori, molitvi i čistoj ljubavi. Pomozi, Franjo, da se oslobodimo i samih struktura grijeha koje pritišću današnje društvo.
U svijesti onih na vlasti, nanovo oživi neodgodivost mira među državama i među narodima.
U mlade ulij svoju svježinu života da se mogu oduprijeti zamkama svekolike kulture smrti.
Uvrijeđenima od svake zloće, posreduj, Franjo, svoju radost umijeća opraštanja, a svima koji prolaze razapinjanja, trpljenja, glad i rat, ponovno otvori vrata nade „sve sam ja to prošao i vi će te ako ostanete moji, ne bojte se, ja sam s vama sve do svršetka svijeta!“
Pomozi nam, Franjo, uspeti se na naše La Verne, da bismo kao Ti, doživjeli cjelov Božje ljubavi – trajni pečat sjedinjenja s Isusom Kristom, u čežnji i žaru Tvoje ljubavi za Njega!
Tekst: Mirjam Tomljanović, OFS-a
Foto: Ivana Radak, OFS-a
