Drugi dan trodnevnice u čast Gospe Lurdske u samostanskoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu u Šibeniku je predvodio fra Žarko Maretić, župnik u Crnici. Prije svete mise gvardijan i župnik fra Mario Radman je predvodio pobožnost Gospi Lurdskoj. Mješoviti zbor ”sv. Ante” je animirao liturgijsko pjevanje preko svete mise.
Nakon svete mise u samostanskoj dvorani je održana tribina pod nazivom Vjera i znanost. Animator predavanja je bio fra Mario koji je uveo u tribinu riječima: ”Može li znanost zamijeniti vjeru i koji je uopće odnos između znanosti i vjere, pitanja su na koja čovječanstvo traži odgovore od samog početka, a aktualna su i u današnje vrijeme. Čovjek kao da nikad nije do kraja zadovoljan odgovorima do kojih stigne svojim razmišljanjima i sveukupnim civilizacijskim napretkom. Uvijek traži nešto više, neke daljnje potvrde kojima bi upotpunio svoje odgovore.
Među prvima koji su pokušali razjasniti odnos vjere i znanosti bili su stari Grci i njihovi filozofi. Daljnji razvoj ove misli može se pratiti kroz dugu povijest čovječanstva. No, da bismo danas dobili odgovore na postavljena pitanja potrebno je uputiti se u suvremena znanstvena dostignuća”.
Nakon uvodni riječi fra Mario je najavio večerašnjeg predavača dr. sc. Nevena Ninića, umirovljenog profesora koji je bio šef katedre za termodinamiku, termomehaniku i toplinske strojeve na splitskom FESB-u. Iza sebe ima 10-ak patenata, preko 130 objavljenih znanstvenih i stručnih radova, dva sveučilišna udžbenika, nagrade, priznanja.
Donosimo u cijelosti izlaganje dr. sc. Nevena Ninića: ”ja se u zadnjih desetak godina bavim određenim posebnim istraživanjem u dvjema od tri temeljne prirodne i tehničke znanosti. Na prvi pogled te znanosti nemaju nikakve veze s vjerom, jer u njihove po samoj njihovoj definiciji – nije unaprijed ugrađena vjera, nego samo eksperiment, mjerenja i zdravorazumsko zaključivanje. Zato ću Vam najprije skrenuti pozornost na činjenicu da veza između ovih znanosti i vjere postoji, i da je ta veza – možda neizravna – ali vrlo utjecajna.
Pokazati to neće mi biti teško. Vidite, lako je uvidjeti da su baš te tri temeljne prirodne i tehničke znanosti (mehanika, elektrodinamika i termodinamika) ono što omogućuje ili objašnjava sva materijalna dostignuća kojima smo okruženi i bez kojih danas ne možemo. Nećemo ih sve nabrajati, ali nema te stvari ili toga ,,dobra“ koje nije dobiveno nekom tehnologijom njegove proizvodnje, bilo da je došlo s polja, iz mora, iz neke tvornice ili iz elektrane. A nema masovne proizvodnje ničega, a da prije toga nije u nekom tvorničkom laboratoriju ispitan prototip proizvoda. Nema pak prototipa bez nečijeg izuma te stvari, a nema izuma bez poznavanja zakona prirode. Spomenute znanosti i nisu ništa drugo nego cjeline sastavljene od tih zakona i njihovih logičnih posljedica. Jedino zrak uzimamo onakav kakav je u prirodi. Ali tehnologije utječu i na njega, a utječu tako što ga kvare!
Bez obzira na to i u svakom slučaju, logično je da zbog svega za nas stvorenog te znanosti imaju s pravom stečeni veliki ugled kao istinite i za naš život relevantne. Ovo tim prije što su njihovi zaključci mahom u svako doba provjerljivi mjerenjem i što su praktično 100% točni. Pa čak i onda kad nam kvare atmosferu, vodu i tlo! Od naše ukupne istine o svijetu koji nas okružuje tim znanostima pripada svakako velik i sve to veći dio. A onda je neizbježno da one utječu i na izbor svjetonazora u svakoga čovjeka koji za njihove rezultate zna i od njihovih rezultata živi. Utječu pak tako, da taj svjetonazor postepeno guraju isključivo ka materijalnom i osjetilnom.
S druge strane, za nas vjernike još je i veći dio naše ukupne istine o svijetu sadržan u evanđeljima, veći od udjela iza kojega stoje one znanosti. Zašto, na osnovu čega? Kako za koga, ali je tako uglavnom zbog otkrivanja snage i dubine Isusovih riječi u evanđeljima i zbog velikih plodova koje naša vjera donosi. Za onoga koji gleda tražeći i koji uspoređuje s iskustvom te su riječi istinite, a njihovi plodovi opipljivi. U evanđeljima se može naći i mjesto gdje se neizravno, ali i dovoljno jasno spominje i onaj važni dio ukupne istine u svijetu koji nam otkrivaju spomenute znanosti.
Međutim, kada je riječ o znanstvenim istinama treba biti oprezan: ono što se već dugo vremena predstavlja kao takva istina može biti i kriva interpretacija onoga što je dobiveno mjerenjem. U povijesti znanosti ima dovoljno takvih primjera.
Imajući sve pa i to na umu, zapitajmo se sada kakav je odnos vjerskoga i znanstvenog dijela naše ukupne istine danas i u svijetu, općenito. Na prvi pogled između vjere i znanosti vlada neka vrsta primirja, tako daje naša istina o svijetu podijeljena: znanstvenici se ne miješaju u naučavanje Crkve, a Crkva kao da prihvaća tu njihovu podjelu, pa zauzima pasivan stav prema onom što se događa u znanostima – kao da područje zakona prirode nije također Božje djelo! I kao da baš to područje ne utječe sve više na gore spomenuti smjer formiranja svjetonazora u mnogih!
Osim toga, sadašnje ,,primirje“ između vjere i znanosti nije stabilno: za vrijeme takvog primirja spomenute tri egzaktne znanosti šalju neizravno, „između redaka“, jednu poruku, a koja glasi otprilike ovako (prenijet ću je iz jedne knjige): „Nema niti jednog područja materijalnog svijeta koje nije ili koje neće biti predmetom istraživanja egzaktnih prirodnih i tehničkih znanosti. I sve što nije predmet istraživanja ovih znanosti, nije čvrsto utemeljeno u materijalnom svijetu, nego je – što? Pa subjektivno je i relativno. Tako su, na primjer, predmetom ovih znanosti svi mogući pojmovi materijalnog svijeta, ali među njima nema pojmova dobra i zla. “
Što nam onda sugerira ovakva neizravna, ali nema sumnje postojeća poruka znanosti? Sugerira da su pojmovi kojih nema u tim znanostima – kakvi? Pa mogu biti samo subjektivni i relativni: što je dobro za mene, ne mora biti dobro i za drugoga. Dapače – moglo bi biti i suprotno! Takva poruka diskretno, ali neprekidno potiskuje vjeru iz našeg života. Možda je čak i još neprepoznati prauzrok njena dugotrajnog slabljenja u Europi i na Zapadu općenito.
Međutim, toj poruci nasuprot sveti otac Ivan Pavao II. u svojoj enciklici „Vjera i razum“ iz 1998. kaže otprilike ovo: Ne, takva poruka znanosti je kriva interpretacija rezultata eksperimenata! Vjera i znanosti nisu razdvojene i suprotstavljene: one su u prisnom dodiru, koji ih ne razdvaja, nego ih spaja. Ta ne mogu biti suprotstavljene kad imaju istog Oca! Za ovu tvrdnju papa je imao svoje i opće zdravorazumske i vjerske argumente.
Po mome ograničenom uvidu većinu znanstvenika čine agnostici ili praktični ateisti, ali ipak „ljudi dobre volje”. Za njih sama papina poruka nikako nije dovoljna da – kad je pročitaju – iz agnostika prijeđu u vjernike. Slično vrijedi za ljude i šire. U tom pogledu papama bi trebala pomoć. Ali ne od same teologije. Najbolja pomoć bi došla od istih onih znanosti koje su „problem” i izazvale, ako bi baš iz njih došlo do jednog specifičnog otkrića, koje bi onu poruku znanosti promijenilo. Kakvom bi se otkriću, prema papinu očekivanju, trebalo nadati?
Svakako ne otkriću još jedne nove elementarne čestice pored četrdesetak već otkrivenih, i ne otkriću nečega egzotičnog u dalekom svemiru. Nego otkriću iz kojega bi slijedilo da i u našem materijalnom svijetu koji nas okružuje ima fenomena u kojima se može samo zaključivati „po njihovim plodovima”, a ne ih objašnjavati povezujući ih s njihovim fizičkim uzrocima. Ako bi se pokazalo daje ovo točno, upravo bi egzaktne znanosti otvorile prostor za rasuđivanje po plodovima, a ne svodeći sve na nama dostupne uzroke, otkrivene nekakvom mehanikom. Sto bi u tome slučaju bilo s onom skrivenom porukom znanosti koju sam pročitao? Ona bi bila prepoznata kao kriva interpretacija rezultata ispitivanja i mjerenja. To bi bilo ono o čemu bi svi agnostici i ateisti dobre volje rado razmislili i uzeli u obzir u izboru svjetonazora.
Ovim kratkim izlaganjem i zaključkom koji ste upravo čuli želio sam Vas dovesti do nečega, na čemu radi jedna mala grupa znanstvenika, koje sam ja član. Zasad mislimo da smo na tragu jednog specifičnog otkrića općeg značaja. Čini se također da ono ima potencijala za promjenu paradigme u dvije od tri temeljne znanosti, a vjerojatno i u onoj trećoj (pod paradigmom misli se na skup polaznih pretpostavki i pravila zaključivanja). Ono što je pred nama jest jedan korak u opreznosti: šira kritička rasprava povezana s mogućim posljedicama i mogućim primjenama.”
