Prvi i drugi dan, 9. -10. 4. 2023.
U nedjelju, 09.04.2023., na svetkovinu Uskrsa, u organizaciji Franjevačkog samostana i župe Sv. Ante Padovanskog-Šibenik, krenuli smo na Hodočašće u Rim i Asiz.
Vodič nam je fra Šimun Markulin, prof. na KBF–u u Splitu i župnik u Kozici i Zavojanim. S nama ide i fra Krešimir Mikelić, župnik Danila i fra Mario Radman, gvardijan i župnik Sv. Ante na Šubićevcu.
Hodočašće smo započeli zajedničkom molitvom i blagoslovom u crkvi Sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu. Veselo raspoloženje nas je pratilo cijelim putem do Rima. Ni vjetar ni kiša nam nisu mogli ništa, a ni avionska sjedala.
Dolaskom u Rim razgledali smo bazilike Sv. Križa Jeruzalemskog i Sv. Ivana Lateranskog. Bazilika Sv. Križa Jeruzalemskog poznata je po tome što se u njoj nalazi kopija Torinskog platna i kapela relikvija, gdje su sačuvani ulomci Kristova križa, ulomci križa jednog od dvojice razbojnika, dio trnove krune, sveti čavao i Titulus crucis (‘Naslov križa’).
Ispred bazilike Sv. Ivana Lateranskog nalazi se kip Sv. Franje Asiškog i njegove braće. Idealna prilika za prvu zajedničku fotografiju, zar ne? Bazilika je rimska katedrala, službeno crkveno sjedište rimskog biskupa, tj. pape. U bazilici se ističu prekrasna Sveta vrata, mramorni kipovi apostola, raskošan pod i strop… Franjevcima je srcu draga onu na kojoj papa odobrava pravilo Reda manje braće.
Nakon odmora imali smo mogućnost klečeći se uspeti Svetim stubama, kojima se, prema vjerovanju, Isus Krist na dan muke uspinjao prilikom suđenja u Pilatovu pretoriju. Dvadeset osam stuba za molitvu o Isusovoj muci, patnji, boli, udarcima…
Šetajući gradom ugledali smo sveučilište Antonianum, na kojem je fra Šimun, proveo četiri godine. U Bazilici Sv. Marije Velike Svetu Misu predvodio je fra Krešimir, u koncelebraciji s fra Šimunom i fra Mariom. Fra Šimun nam je otkrio da je sagrađena na mjestu gdje je usred ljeta pao snijeg, da je blaženi Alojzije Stepinac baš u njoj slavio svoju mladu misu; pokazao gdje se nalaze relikvije Isusovih jaslica…
Bazilika čuva tragove svete braće Ćirila i Metoda, kojima je otkrivena spomen-ploča, kao svjedočanstvo njihova posjeta papi Hadrijanu II., kada su na oltar te bazilike položili liturgijske knjige pisane glagoljicom. Liturgijske knjige na glagoljici, na staroslavenskom jeziku, kojima su se služile neke hrvatske biskupije, svjedoče našu snažnu povezanost s Crkvom Rima, s Petrovim nasljednikom i s rimskim obredom. Nije riječ o nekom posebnom obredu na hrvatskom području, nego o rimskoj liturgiji, odnosno rimskom obredu na staroslavenskom jeziku. Tijekom svoga prvog pohoda Hrvatskoj 1994. godine, sveti papa Ivan Pavao II., spominjući se u Zagrebu Svete Braće, slavenskih apostola, rekao je: „Njihovo je djelo ostavilo duboke tragove u liturgiji i jeziku nekih krajeva Hrvatske, u kojima se do pred nekoliko godina staroslavenskim jezikom slavila rimska liturgija“.
Glagoljska baština je dragocjen pokazatelj činjenice da je u krilu Katoličke Crkve bila prisutna liturgija rimskoga obreda na narodnom jeziku. To je bilo od pomoći tijekom Drugoga vatikanskog koncila u odlukama razvijenima potom u liturgijskoj obnovi, koja je omogućila upotrebu narodnih jezika u rimskom obredu. Danas je to stvarnost u Crkvi, ali možemo reći da je za postizanje tog važnog koraka bila također značajna stoljetna hrvatska praksa. To nas i u sadašnjosti potiče, ne samo da vjerno gajimo liturgijsko slavlje nego i da promičemo jedinstvo vjere, konkretnost življenja, kao i odnos između vjere i kulture.
Za kraj smo otišli do Koloseuma te umorni stigli do hotela na okrepu i u toplini svog srca otišli na počinak.
Treći i četvrti dan, 11.-12.4.2023.
Hodočašće smo nastavili razgledavanjem Koloseuma. Gradnja je započela 72. godine, a završena 80. za Titove vladavine koji je odredio sto dana svečanosti za proslavu tog događaja. Mogao je primiti oko 50 000 gledatelja koji bi se ovdje okupljali kako bi prisustvovali često okrutnim igrama. Danas možemo s divljenjem promatrati ono što nije uspjela uništiti snaga prirode ili ljudi, koji se nisu libili s njega odnositi građu, mramor i dragocjene ukrase, za gradnju vlastitih domova.
U blizini je Konstantinov slavoluk, veličanstveni trovratni slavoluk koji potječe iz 312. godine. Sagradio ga je rimski puk i Senat u čast pobjede kod Milvijeva mosta. Među ukrasnim elementima se medaljoni i reljefi koji prikazuju razdoblja prije izgradnje slavoluka.
Laganom šetnjom smo stigli do TItova slavoluka. Bez brige, slavoluk je podignut kako bi se proslavila Titova pobjeda u Velikom ustanku i osvajanje Jeruzalema 70. godine.
U antičko doba Forum je bio trg okružen bazilikama, hramovima i spomenicima gdje se odvijao društveni život grada.
Oltar domovine je spomenik posvećen Vitoriju Emanuelu II. Ispred je podignut ratni spomenik Grob nepoznatog vojnika posvećen zaslugama nepoznatog vojnika i zajedničkom sjećanju na sve poginule vojnike u ratu.
Na Piazzi del Campidoglio smo se nadali susretu s gradonačelnikom, ali smo ugledali repliku kipa Marka Aurelija i vučice koja je othranila Romula i Rema.
Crkva sv Marije in Aracoeli je, prema legendi, sagrađena je na mjestu gdje se Augustu ukazala žena s Djetetom, koja je govoreći o oltaru gdje je sjedila, uskliknula: “Ecce ara primogeniti Dei”. U sakristiji se čuva kip Djetešca iz Aracoeli, pred kojim djeca, za božićnih blagdana, recitiraju molitve i vjerske pjesme.
Panteon je među najvažnijima i najuzvišenijim rimskim hramovima. Papa Bonifacije IV. ga je preobrazio u kršćansku crkvu posvetivši ga Djevici i svecima mučenicima. Kupola ukrašena udubinama, a osvijetljena svjetlošću koja prodire kroz središnji otvor ostavlja posjetitelja u čudu.
U bazilici Sv. Ignacija Lojolskog smo imali priliku promatrati brojna umjetnička djela, među kojima se ističe strop i jaslice te fosile puževa.
Fontana di Trevi je veliki izvor pitke vode žednim hodočasnicima te radosti onima kojima upadne novčić u fontanu.
Veselili smo se pjesmi na Španjolskim stubama, ali Rimske civilne vlasti nisu bile u tom raspoloženju pa smo mi, Hrvati, smo otišli na talijanski tiramisu.
Piazza del Popolo je jedan od najpoznatiji trgova u Rimu. Okružen je crkvama, a posebnu pozornost privlače fontane i obelisk.
Sunce smo ispratili šećući se uz rijeku Tiber.
Zadnja stanica je Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima koji je rimokatolički zavod, crkva i društvo u Rimu u koji se primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati.
Stiglo je vrijeme za posjet Vatikanskom Gradu. Prisustvovali smo općoj audijenciji s brojnim hodočasnicima iz različitih krajeva svijeta. Papa nas je potaknuo na dublje razmišljanje o evanđeoskoj ravnosti.
Zahvaljujući vlastitom iskustvu, Pavlu nije nepoznata opasnost od iskrivljene revnosti, usmjerene u pogrešnom smjeru. On sam je pao u tu opasnost prije pada na putu za Damask koji je bio prst Božje providnosti. Ponekad se moramo suočiti s pogrešnom usmjerenom revnošću, upornoj u poštivanju čisto ljudskih i zastarjelih pravila za kršćansku zajednicu. „Oni – piše Apostol – revnuju za vas, ne časno“ (Gal 4, 17).
Zapitajmo se stoga: koje su, prema Pavlu, značajke autentične evanđeoske revnosti?
Među njima je spremnost za širenje evanđelja, koju neki prevode kao „žar“. Onaj koji ide navješćivati, mora se kretati, mora hodati!
Evanđeoski žar je oslonac na kojem se temelji navještaj, a vjerovjesnici su pomalo kao noge tijela Kristova koje je Crkva. To znači da ništa od kršćanina ako nije na putu, da nije kršćanin ako ne izađe iz samoga sebe kako bi krenuo i donosio navještaj. Nema navješćivanja bez pokreta, bez kretanja. Evanđelje se ne naviješta tako da stoji nepomično na jednome mjestu, zatvoreni u uredu, za radnim stolom ili za računalom vodeći polemike kao „lavovi na tipkovnici“ i zamjenjujući kreativnost navještaja s kopiranjem i lijepljenjem ideja. Evanđelje se naviješta kretanjem, hodom, u pokretu.
Stiglo je vrijeme za piće, kavu, čaj, hranu, kupnju suvenira…
Vatikan je samostalna država na čijem čelu je papa, rimski biskup. Na sredini trga Sv. Petra nalazi se egipatski obeliks, a s obje strane dvije fontane. U dnu Trga su stube koje nas vode sve do Bazilike.
Baziliku Sv. Petra je dao sagraditi Konstantin u čast Sv. Apostola Petra. Na ulazu smo prošli pokraj Svetih vrata koja se otvaraju uoči Svete godine. U bazilici se nalaze brojne relikvije i divna umjetnička djela. Ističu se kapela Pieta, kapela Sv. Sebastijana, kapela Presvetog Sakramenta, kapela Sv. Mihovila, Apsida, kapela Colonna, Vatikanski križ…
Ispod bazilike protežu se Vatikanske kripte koje čuvaju brojne sarkofage i papinske grobnice.
U bazilici smo susreli apostolskog nuncija Petra Rajiča i tajnika pape Benedikta XVI. koji su nam udijeli blagoslov.
U bazilici smo prisustvovali Svetoj Misi kojoj su koncelebrirali fra Mario, fra Šimun i fra Krešimir. Iako se Sveta Misa bila na talijanskom i većina hodočasnika nije razumjela jezik, osjetila se posebna milost i najtvrđa srca su omekšala te je pokoja suza kanula.
Sjetili smo se papinog poziva da budemo vjerovjesnici koji su u pokretu, koji nemaju straha, koji idu naprijed, da bi donosili ljepotu Isusa, da bi donosili novost Isusa koji sve mijenja. „Da, oče, On mijenja kalendar, jer sada brojimo godine počevši od Isusa…“. – „Ali mijenja li On i tvoje srce? Jesi li spreman pustiti Isusu da ti promijeni srce? Ili si mlak kršćanin, koji nikako da se pomakne? Razmisli malo: jesi li pun zanosa prema Kristu, napreduješ li? Razmisli malo…“
Peti, šesti i sedmi dan,13.-15.4.2023.
Svoj posljednji hodočasnički dan u Rimu započeli smo posjetom Bazilici Sv. Pavla izvan zidina. Tu crkvu, drugu po veličini u Rimu u srpnju 1823. poharao je strašan požar u kojemu je gotovo uništena. Obnovljena je za šest godina, a hrvatski narod je darovao drvo za obnovu stropa.
Među mnogobrojnim sakupljenim dragocjenostima ističe se slavoluk s mozaicima, lanci kojima je Sv. Pavao bio vezan, u apsidi mozaik koji prikazuje Krista s apostolima, veoma lijep svijećnjak za uskrsnu svijeću, portreti svih papa…
Katakombe i crkva Sv. Sebastijana se dijele na četiri kata, jedan ispod drugoga, i čuvaju svečevo poprsje. Tijekom šetnje katakombama pod stručnim vodstvom vidjeli smo grobove različitih oblika, kršćanske simbole: krug, križ, riba, sidra, palma, golubica…
U unutrašnjosti crkve su relikvije i Sv. Sebastijan. Sv. Sebastijan je kršćanski svetac i mučenik, ubijen tijekom Dioklecijanovog progona kršćana u 3. stoljeću. Za vrijeme službovanja je spašavao kršćane od progona te obraćivao mnoge ljude. Nakon što se saznalo da ga je papa nazvao braniteljem Crkve, car ga je optužio za izdaju. Tada je Dioklecijan naredio da ga privežu za stablo, skinu golog i strijeljaju strijelama. Udovica Irena htjela je noću potajno ga pokopati te poljubivši mu ranu na prsima osjetila je njegovo disanje.
Nakon osobne i zajedničke molitve u crkvi vratili smo se u Vatikan na posljednji obilazak te krenuli u Asiz.
Nakon dugog iščekivanja stigao je dan za hodočasnički obilazak Asiza. Posjetili smo rodnu kuću Sv. Klare u kojoj se nalazi njen kip i oltar. Uz rodnu kuću nalazi se Asiška katedrala posvećena Sv. Rufinu. U njoj su kršteni Sv. Franjo i Sv. Klara. U proljeće 1209. Sv. Klara je ušla u katedralu te slušala Sv. Franju kako propovijeda. Ispod sakristije je prostor, u kojoj se Sv. Franjo moleći pripremao za naviještanje Božje riječi. Napustio je bogatstvo i povlastice, a povukao se u samoću. Kad bi progovorio, riječi su mu bile jednostavne, proročke, životne. Tog dana, Sv. Klara i Sv. Franjo, prvi put su se sreli. Njegova propovijed joj je pomogla otkriti svoj životni poziv.
Posjetili smo i Novu crkvu, rodnu kuću Sv. Franje. Zanimljivo je kako se otac Sv. Franje, Pietro Bernardone, protivio životnom pozivu Sv. Franje te ga je lancima zatvorio u kućni pritvor, a majka Pica ga je pustila. Otac je tražio da mu vrati novac, a biskup je Sv. Franji savjetovao pouzdanje u Gospodina, muževno vladanje, da se ne boji, jer će mu Bog biti pomoćnik i za potrebe Crkve će mu obilno namaknuti što bude potrebno. Ohrabren tim riječima, vratio mu je sav novac i odjeću te rekao: “Čujte svi i razumijte Do sada sam Pietra Bernardonea zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što sam je imao od njegovih stvari, jer od sada želim kazati: “Oče naš, koji jesi na nebesima”, a ne oče Piete Bernardone”. Otac Pietro je ustao, uzeo novac i odjeću te otišao, a biskup je zagrlio Sv. Franju i prekrio svojim ogrtačem.
U Bazilici Sv. Klare smo se molili pred grobom Sv. Klare i originalnim križem Sv. Damjana.
Nakon smrti Sv. Franje Manjoj braći je poklonjeno brdo, preimenovano u Rajsko brdo te je na tom mjestu sagrađena Bazilika Sv. Franje u kojoj se nalazi njegov grob. Donja bazilika je ispunjena freskama, prikazima Kristova trpljenja i Franjinog vraćanja odjeće svom ocu. U gornjoj bazilici su freske s prikazom života Majke Božje te iz Ivanovog Otkrivenja.
U srcu Asiza, nalazi se bazilika Sv. Marije Anđeoske, a u njoj crkvica koju je Sv. Franjo obnovio. Jako je volio boraviti u njoj, u osami, tišini. Nakon što je potvrđeno prvo Pravilo, postala je prebivalište prve braće, a uskoro se u njoj rađa i drugi red te milost potpunog oprosta.
Franjo je želio umrijeti u Porcijunkuli, slušajući riječi iz Ivanovog evanđelja i izvješće o pranju nogu. Molilo ih je da mu donesu komadić kruha, koji im je razdijelio, a zatim potpuno ogoljen legao na zemlju, raširenih ruku kao na križu. Za to vrijeme, braća su pjevala 142. psalam i Pjesmu stvorova.
Tijekom hodočašća smo imali vremena za razmišljanje o sebi. Tko smo mi, tko smo pozvani postati za Boga i zajednicu. Kamo idem? Koji je Božji plan za mene? Fra Šimun, fra Krešimir, fra Mario i hodočasnici su bili naša obitelj proteklih dana. Nekada smo se osjećali dobro, ponekad lošije, ali smo se trudili da postanemo sveti zajedno.
Sv. Petre i Pavle, molite za nas! Sv. Oče Franjo, moli za nas!
