Nedjeljno je jutro. Proljeće je već odavno novim lišćem zazelenilo i raznovrsnim cvijećem zašarenilo prirodu. Vozim se automobilom iz Šibenika prema Dubravi, još uvijek svojoj zakonitoj župi. Usput razmišljam o svojoj službi. Neki mi kažu da zbog corona-virusa ne bi smio ići tamo, ni otvarati crkve, ni moliti sv. Misu jer sam star te spadam u rizičnu skupinu što od zaraze može i umrijeti. Ne slažem se s time. Navikao sam biti vani, u prirodi i s ljudima, a ako bi cijeli dan ostao u sobi prije bi umro od toga zatvora nego od virusa. Osim toga osjećam se dužnim svaki dan poći među svoje vjernike gdje ću nekoga vidjeti i barem izdaleka pozdraviti. Glavno pravilo u životu mi je bilo vršiti svoju dužnost u službi koja mi je povjerena. Već sam u ovo krizno vrijeme vodio četiri sprovoda, iako u skraćenom obliku zbog određenih zabrana pretpostavljenih civilnih i crkvenih vlasti, i čini mi se da bi se osjećao loše kada ne bih udovoljio molbi obitelji da kršćanski otpratimo na vječni počinak njihove pokojnike. Čini mi se da bi učinio izdaju kada ne bih svaki dan posjetio svoje obje crkve, Gospu od Zdravlja i Svetog Antu i u jednoj od njih – po redu – celebrirao sv. Misu za svoje župljane. Kada to ne bi učinio samo iz straha za svoje zdravlje bilo bi to sebično. Istina je da, gledajući teološki i liturgijski, nije prikladno u crkvi sam slaviti sv. Misu, bez vjernika, ipak nisam osjećao toliko taj nedostatak. Znam da je tu Krist osobito u posvećenoj hostiji, znam da su tu prisutni njegovi sveci, osobito oni čiji su kipovi u crkvi postavljeni. Čini mi se da bi izgubio njihovo zagovorničko povjerenje kada iz nekog straha ne bih došao tu na molitvu. Kratko rečeno: znam da je Bog ovdje sa mnom i da je ovo mjesto sveto. Osim toga ovdje su u duhu bili prisutni svi moji vjernici za koje sam molio, iako oni toga nisu bili ni svjesni. Obje crkve se nalaze u sred groblja pa sam imao dojam da svi koji ovdje počivaju na neki duhovni, onostrani način sudjeluju u ovoj Euharistijskoj molitvi. Barem se od njih ne trebam bojati zaraze kao od živih. Kod molitve bih ih sve Bogu preporučio, a istodobno molio za njihov zagovor kod Gospodina. Osjećao bih i neku grižnju savjesti kada ne bih posjetio svoju župnu kuću, provjetrio je i u njoj ponešto pospremio; kada ne bi pogledao masline, vinove čokote i druge voćke u župnom vrtu i oko obje crkve i kada ih ne bih oplivio i malo okopao. Čini mi se da je sve to meni kao župniku povjereno i da o svemu moram voditi računa.
Ovoga jutra sam bio posebno potišten i tužan. Iako je sunčan i klimatski gledano ugodan dan, na cesti ne susrećem nijedno auto. Ne vidim nikoga od ljudi da se pješke kreće uz cestu ili da stoji blizu neke trgovine što bi u normalna vremena bio slučaj. Ulazim u Rakovo Selo ulicom u kojoj živi veliki broj male i školske djece, ali nikoga ne vidim vani. Nema ni odraslih, čak ni njihovih kućnih ljubimaca s kojima redovito hodaju na šetnju. Pogledam u prirodu, u vrtove i šumarke – svugdje potpuna tišina. Zanimljivo, ni ptica ne vidim niti čujem njihovo pjevanje. Nisam još vidio nijedne laste, a bio bi vrijeme da se pojave, da cvrkuću i obliću po niskom nebu hvatajući razne kukce za prehranu. Sve je tiho. Gledam rascvjetala stabla i grmove, ali na njima samo pokoja pčela ili osa što skuplja nektar za svoj med. I kiša je zadnjih mjeseci zaboravila padati, pa zemlja trpi veliku sušu.
Jedino crkvena zvona i dalje redovito zvone dnevne „angeluse“ kao i za redovita Misna slavlja. Ulazim u crkvu, klanjam se i obavljam svoje redovne molitve. Više su to misaone nego izgovorene molitve, više pitanja i prošnje nego zahvala i hvale. Obraćam se najprije Kristu, Gospodaru ove svete kuće pa mi se čini da je i on ušutio, zatvoren u one posvećene hostije, u onu zaključani kućicu Svetohraništa. A razapeti Isus na velikom križu kao da sa mnom vapi: “Eli, Eli, lama sabahtani!“(Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!). Pogledam tada na Gospin kip što blago, ali nijemo stoji nepomično na istome mjestu. Zatim se obraćam sv. Anti u njegovu velikom kipu s djetetom Isusom u rukama. I on, inače „moćni“ zagovornik u nevolji, samo šuti. Kao da oni svi skupa nemoćno šute i pate s nama ljudima pogođenima ovom pandemijom.
Ostavljam otvorenu crkvu za slučajne dolaznike, molitelje i odlazim prema župnoj crkvi Gospe od Zdravlja. Usput opet nikoga ni čuti ni vidjeti. Ispred kafića „Lokva“ gdje bi inače znalo biti više automobila nego pred mojom crkvom, pa sam se ponekad našalio da bi ovdje trebalo držati jednu nedjeljnu Misu, ni auta ni žive duše. Isto je tako ispred Vrtnog centra i drugih trgovina kao i kod škole. Tek kada sam u crkvi, s nekoliko vjernika, mogao slaviti sv. Misu, sve je nekako došlo na svoje mjesto. Iako nas je bilo malo molili smo za sve, za cijelu župu, za domovinu, za sve bolesne i zarazom ugrožene, za žive i za pokojne. Pjevali smo uskrsne pjesme. Sve je najednom izgledalo kao da je normalno vrijeme i redovito nedjeljno slavlje. Osjetio sam utjehu. Povratila mi se nada da ćemo sve ovo, Božjom pomoću, prevladati.
FŽM,2020.
