S prvom nedjeljom Došašća, Crkva započinje novu liturgijsku godinu. Kao svaki liturgijski period, i Došašće je više od samog sjećanja na je­dan prošli događaj. Sjećati se u liturgiji znači obnoviti, osvježiti, ponovo proživjeti jedan događaj. Svako liturgijsko sjećanje obnavlja jedan susret između Boga i čovjeka, i bit ovog susreta postaje ponovno stvarnost, izli­jevanje Božje milosti. Ako dakle putem Došašća očekujemo dolazak našeg Gospodina, onda to nije samo sjećanje na to da se prije dvije tisuće godina dogodio dolazak Isusa Krista, već stvarnost, stvarno iščekivanje Boga. Isus Krist i danas se utjelovljuje u životima sviju nas koji ga očekujemo.

Slavljenje Došašća znači želju za Božjim dolaskom i potrebu za obra­ćenjem. U ovom periodu ponovo doživljavamo da Bog ulazi u našu tamu. Saznanje da se ovaj ulazak povijesno već dogodio, ispunjava nas radošću jer na našu molitvu: »Dođi Gospodine!«, čujemo odmah i odgovor: »Gos­podin je već došao!«

Cijela duhovnost Došašća dijeli se na tri misli, na tri raspoloženja: že­lja, molitva, radost. Ova tri adventska raspoloženja imaju svoje predstav­nike u tri velika lika s kojima se u ovim čitanjima najčešće susrećemo. To su prorok Izaija, sveti Ivan Krstitelj i Blažena Djevica Marija. Oni su pred­stavnici triju doba, nositelji triju duhovnosti.

  1. Prorok Izaija je »čovjek žudnje«. Izaija je živio u takvom povijesnom tre­nutku Izraela kada je i inače razjedinjen narod postao igračka raznih intri­ga. Zlatno doba Izraela bilo je na zalasku, što je narod doživio kao da ih je njihov Bog napustio. Prorok Izaija je nastojao svojim sunarodnjacima dati vjeru i nadu. »Budite hrabri, ne bojte se, tu je vaš Bog!« — doviknuo im je. Ovaj uzvik nije bila samo pjesnička figura ili govornička fraza, već duboko proživljeno osobno iskustvo. Izaija je nepokolebljivo vjerovao da će Bog ipuniti svoje obećanje i da će doista poslati obećanog Osloboditelja. Prorokovo se srce od ove misli potreslo i iz duše mu je izbila najljepša molitva Došašća: »Rosite nebeske visine, i dajte nam Otkupitelja!« Prorok Izaija i danas govori i danas hrabri, a njegovog hrabrenja i mi imamo potrebu. Nije, naime, uvijek lako prepoznati Boga koji je među nama prisutan. I mi nepokolebljivo vjerujemo da je on ovdje i ova vjera nas ispunjava novim oduševljenjem.
  2. Sveti Ivan Krstitelj je »čovjek pustinje«. Pustinja je biblijski pojam. Židov­ski narod je Božju prisutnost na najneposredniji način doživio u pustinji. Ovo iskustvo utjecalo je na cijelo njihovo vjersko opredjeljenje. Proroci su se često povlačili u pustinju da tamo poslušaju riječ koju im je Bog uputio. Sveti Ivan Krstitelj se također u pustinji pripremao za svoje poslanje. Pu­stinja u Bibliji znači duhovnu osamljenost, zadubljenost, tihe sate povučenosti u sebe. Riječ Božja samo u takvoj tišini postaje čujna, ali Riječ Božja ne može ostati zatvorena u srcu, ona je uvijek stvaralačka riječ, zato ju tre­ba ponijeti i drugima gdje nužno postaje dinamizmom. I o svetom Ivanu Krstitelju čitamo da čim je Riječ Božja dospjela do njega: »I on obiđe svu jordansku pokrajinu propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha« (Lk 3, 3). Od pustinje do Jordana i nazad — to je dinamika, dijalektika, kršćanskog duhovnog života. Molitva i djelovanje. Došašće je vrijeme duhovne pustinje, tiho, zadubljeno iščekivanje Boga.
  3. Djevica Marija, sretna mlada majka. Blažena Djevica Marija je najdraža osoba Došašća. Ona ne samo da vjeruje, već i zna da je Otkupitelj među nama. To je tajna njezina srca. Prava sreća potječe uvijek iz jedne brižljivo čuvane tajne. Marija već nosi u svom srcu najveću Tajnu, zato je njena sre­ća neizmjerna. Ima li i naše srce tajnu, koja nas ispunja radošću? Jesmo li i mi Marije koje s radošću nose u sebi svog Boga?

Došašće — tri osobe: Izaija, Ivan i Marija. Došašće — tri raspoloženja: bolno iščekivanje, molitvena samoća pustinje i sretna sigurnost. Tri slike, tri poruke. Došašće nije samo sjećanje, već i stvarnost: u molitvu utonulo iščekivanje Boga što nas ispunja radošću. Došašće je pustinja iščekivanja Boga.

Možemo li mi naći pustinju, po­vući se u pustinju usred buke svakodnevnog života? Možemo li se osjetiti pomalo strancima u ovom bučnom svijetu? Sve to samo zato da bismo čuli Riječ Božju jer naš poziv, naše poslanje u svijetu je da budemo glas vapi­jućeg u pustinji, svojim životom, svojom riječju, svojim djelima, prijeđemo put svetog Ivana Krstitelja od pustinje do predjela Jordana i dalje, unutar gradova, da se potom opet vratimo u pustinju kako bismo ponovno čuli riječ Božju. Došašće je sada opet ovakav povratak, povlačenje u pustinju, k sebi samima, našem Bogu. Došašće je vrijeme sabranosti, čeznuća, ispitivanja savjesti i vrijeme okretanja prema nutrini.

Podijeli objavu