Sveti Ante

Nema slika

Tražilica

Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
Ukupno
372
306
1659
831808
9217
11710
836210

Vaša IP adresa je: 54.161.227.32
Server Time: 2017-03-23 21:08:43
Submit to FacebookSubmit to Google BookmarksSubmit to Twitter

Početna

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (A)

PRVO ČITANJE
Daj nam vode da pijemo!

Čitanje Knjige Izlaska                                                                                             Izl 17, 3-7

     U one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«

     Riječ Gospodnja.

OTPJEVNI PSALAM                                                                                         Ps 95, 1-2.6-9
Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

 

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

DRUGO ČITANJE
Ljubav je razlivena u nama po Duhu koji nam je dan.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima                                            Rim 5, 1-2.5-8

     Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.

     Riječ Gospodnja.

EVANĐELJE
Izvor vode koja struji u život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu                                                                          Iv 4, 5-42

     Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
     Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?"
    Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?"
     Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik.
     Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete."
     Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?'
    Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.' Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

     Riječ Gospodnja.

ŽUPNE OBAVIJESTI 19. 3. 2017.

treća KORIZMENA NEDJELJA (A)

SV. MISE RADNIM DANOM

  7,00 sati  -  jutarnja sv. misa
18,00 sati  -  večernja sv. misa
Radnim danom u 17,30 molimo krunicu i prigoda je za sv. ispovijed.

 Pobožnost Križnog puta molimo u crkvi sv. Ante petkom i nedjeljom u 17.30 sati. 
Poslije pobožnosti slavimo svetu misu.
 
 SV. MISE NEDJELJOM 
10,00 sati    -  pjeva župni zbor "Sv. Ante" i dječji zbor "Ljiljani"
18,00 sati    -  pjeva Frama
 
PRVOPRIČESNICI
GRUPE  a) utorkom u 17,00 sati
               b) četvrtkom u 17,00 sati
               c) četvrtkom u 17,00 sati
 
KRIZMANICI
GRUPE  a) petkom u 15,00 sati
               b) petkom u 15,45 sati
 
AKTIVNOSTI KROZ TJEDAN
Dječji zbor "Ljiljani"         - srijedom u 17,30 sati
Župni zbor "Sv. Ante"      
 - ponedjeljkom i četvrtkom u 18,00 sati
Mala škola gitare                - utorkom i srijedom u 20,00 sati
Frama                                  - petkom u 20,00 sati
Franjevački svjetovni red  - srijedom u 17,30 sati

SVIM NAŠIM ŽUPLJANIMA ŽELIMO MIR I DOBRO!

KORIZMA - VRIJEME POSTA I OBRAĆENJA

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu, koja ove godine pada 1. ožujka, u Katoličkoj crkvi započinje korizma, četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji.

Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Vjernici su pozvani da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Tijekom korizme je lijepa prigoda da se novac i druga sredstva koje su prikupljeni u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica.

PROSLAVA GOSPE LURDSKE

 

Župna zajednica na Šubićevcu proslavila je u subotu, 11. veljače 2017., blagdan Gospe Lurdske, koja je suzaštitnica Župe. Euharistijskim slavljem u 18.00 sati predsjedao je fra Šimun Markulin, student moralnog bogoslovlja u Rimu. Koncelebrirali su fra Mirko Klarić, župnik Meteriza, fra Ante Vukušić, župnik Bilica, fra Perica Maslać, župnik Sinja, i fra Josip Repeša, provincijski promicatelj duhovnih zvanja i provincijski duhovni asistent za Framu. Liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti zbor odraslih.

Fra Mirko je na kraju mise zahvalio predsjedatelju, koncelebrantima te je okupljenoj zajednici vjernika čestitao blagdan Gospe Lurdske. Braća su u samostanskoj blagovaonici nastavila druženje. 

View the embedded image gallery online at:
http://subicevac.hr/#sigFreeId6dc328d156

 

OPROŠTAJ OD FRA BOŽE MORIĆA

 

U srijedu, 4. siječnja 2017. godine u crkvi Sv. Ante u Šibeniku na Šubićevcu biskup u miru mons. Ante Ivas, služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Božu Morića koji je preminuo u samostanu na Šubićevcu u ponedjeljak, 2. siječnja 2017., u 70. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva. Na oproštaju od fra Bože Morića bili su šibenski biskup Tomislav Rogić, provincijal fra Joško Kodžoman te 79 redovnika i svećenika.

 Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Bože. Pjevanje je predvodio zbor župe Sv. Ante na Šubićevcu pod ravnanjem Kristine Pešić, a za orguljama je svirala Tina Banovac. Sprovodne obrede, uoči mise zadušnice, na groblju Kvanj u Šibeniku, predvodio je fra provincijal fra Joško Kodžoman, a fra Ante Branko Periša održao je prigodne riječi oproštaja.  

Fra Ante Branko Periša, šibensko groblje Kvanj

Obasjani svjetlom svetoga Božića, koji nas poziva na radost zbog Spasiteljeva dolaska, sprovodnim obredom, na šibenskom gradskom groblju, upravo započinjemo slaviti Gospodinovo očitovanje, odnosno vrijeme kada se dobri Bog pokrenuo prema nama, a mi se, u međusobnom privlačenju, pokrenuli prema Bogu.

Dobri Otac opet je pokazao da od Čovjekove Zemlje do Božjega Neba nije duga staza, tek jedna prolazna mijena, koju zovemo ljudski život. Zato ovim obredom slavimo sretni susret, kada se dobri Bog pokrenuo prema naše fra Boži, i on se, u ponedjeljak, 2. siječnja tekuće godine, u hodu kroz vrijeme, u međusobnom privlačenju, pokrenuo prema Bogu, u 70. godini života, 53. godini redovništva i 44. godini svećeništva,

U Čovjekovoj Zemlji fra Božo je započeo život,20. prosinca 1947. u Crljeniku kraj Stankovaca. Od rodnoga mjesta, do Sinja i Visovca, preko Makarske i Zagreba, tekao je tijek njegova odgoja i obrazovanja za redovničko zvanje i svećeničku službu.

Od 1. srpnja 1973. do poziva za Božje Nebo, fra Božo je u Čovjekovoj Zemlji obišao povjerena mjesta u svećeničkoj i redovničkoj službi, kao što su Šibenik i Bilice, Badhausen i Düsseldorf u Njemačkoj, zatim Visovac, Crivac, Unešić, Lišane, Drniš i u posljednje vrijeme u službi gvardijana i župnika u Franjevačkom samostanu i Župi Sv. Ante Padovanskoga u Šibeniku na Šubićevcu.

Bilo je to vrijeme, tek prolazna mijena, kada je fra Božo, kao franjevac,53 godine, i kao svećenik, 44 godine, pokazao kako nas u Čovjekovoj Zemlji, prema Božjem Nebu, pokreću božanske krjeposti: pokreće nas ljubav i mir; privlači nas dobro, čuva nas istina, hrani radost i ljepota.

Rekli bismo: dobri Bog je prvi započeo, a fra Božo je nastavio. Dobri Bog mu je prethodio, pošao je njemu ususret i privukao ga k sebi: to je Božja milost, a ta milost pojavila se u Božiću. Božić je za fra Božu bio bogojavljanje, objava Božje ljubavi. I fra Božo je krenuo prema toj ljubavi, prema Božiću, i u međusobnom privlačenju, da se susretne s našim Bogom.

Od prvoga Božića pa do danas, Crkva kao vjerska zajednica, kojoj je fra Božo pripadao po krštenju, redovničkom zavjetu i svećeničkom redu, živi i ostvaruje se u ovome kretanju dobroga Boga prema nama. Zajedno s fra Božom, na ovom obredu, svjedočimo, da je Crkva zajednica onih koji su iskusili Božje privlačenje te ga nosimo u nutrini, u srcu, u osjećaju, i vjeri, u umu i razumu, u životu.

Stoga, na obredu susreta između Čovjekove Zemlje i Božjega Neba, između nas, na ovom obredu, i fra Bože i dobroga Boga, u vječnosti vremena, kao krštena djeca u ime Isusa Krista, molimo Oca milosti, da se u svakom trenutku naše slabosti i nemoći, zaustavi i krene prema nama, da se objavi, i da nas pokrene, da nas prihvati međusobnim privlačenjem, u hodu kroz mijene od Čovjekove Zemlje prema Božjem Nebu.

Biskup u miru mons. Ante Ivas

Možda bismo mogli reći kao sestra Lazarova Marta u Ivanovu Evanđelju: „Gospodine, da si ti bio ovdje moj brat ne bi bio umro." Ta fra Božo je još trebao, svojoj Crkvi, svojoj župi, svome narodu, a ti si ga tako iznenada pozvao k sebi, Gospodine. Stojimo pred nedohvatnom tajnom života i smrti... I ponovno slušamo riječ, „Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama": „Marta, uskrsnut će brat tvoj. Ja sam uskrsnuće i život. Tkogod vjeruje u mene, ako i umre, živjet će... Marta, vjeruješ li ovo?!"

Gospodin, koji nas je evo, okupio oko (iznenadne) smrti našega brata, svećenika, redovnika, župnika fra Bože, pred tajnom koju ne može rasvijetliti nikakva mudrost i umijeće ljudsko.., ponavlja nam isto temeljno pitanje: Vjerujete li vi da „tkogod živi i vjeruje u me, sigurno neće umrijeti nikada !?"

Isus je zato i došao na svijet, zato je postao Božić (mali Bog), Emanuel - Bog s nama i za nas zauvijek. Umro je za nas i uskrsnuo... Sve to na slavu Očevu i za mir ljudima u svim nemirima i nesigurnostima i beznađima i umiranjima zemaljskim...

Ovom svetom Misom zahvaljujemo Bogu -- Božiću, za sav život i marnu svećeničku službu Bogu i ljudima, kojoj je brat naš fra Božo darovao cijeli svoj život. Rekao bih, u znaku imena koga je dobio ria sv. krštenju: Božo, Božji, Bogu posvećen, posvema: ljudski, redovnički, svećenički... Sve do ovog posljednjeg Božića ( koji je njegov imendan), kad je (sad vidimo) svojim zadnjim snagama navijestio Božić svojoj braći i sestrama, svojim župljanima.., svome narodu. Radost života s Bogom, kako ovdje na zemlji tako i na nebesima, zauvijek... (Sretan ti vječni imendan, fra Božo !)

Slavljem ove svete Mise zahvaljujem i zahvaljujemo Bogu za naše dugogodišnje poznanstvo, zajedništvo i iskrenu suradnju u služenju puku Božjemu, u Crkvi koja je u našoj (i kako je često isticao, njegovoj) biskupiji šibenskoj. Najveći dio svoga života i svećeničkog i redovničkog služenja (gotovo 37 godina), od Dubrave i Bilica, od Visovca.., evo do Šibenskog Šubućevca, fra Božo je s ljubavlju i poznatom upornošću i ustrajnošću, svim svojim snagama i sposobnostima, neumorno ugrađivao u ovu Crkvu Božju, koja je vjekovima odgajala i hranila dušu i svekoliku kulturu našega Hrvatskog naroda na ovom našem (često) nemirnom tlu. Zahvaljujemo Bogu za njegovu sinovsku ljubav i brigu koju je iskazivao, blage uspomene našem biskupu Arneriću u godinama njegovog boravka ,,u miru" u Unešiću.., kao i za njegovu gostoljubivost, podršku i skrb koju je kao župnik i dekan Unešića iskazivao našim braniteljima u onim teškim i ponosnim godinama stvaranja i obrane naše Domovine...

Zahvaljujem Bogu za uzornu suradnju i dobar, prijateljski i svećenički odnos koji je fra Božo iskazivao prema meni, i kao kolegi i kao prema svome biskupu, u svakoj prilici.

Svaki susret sa smrću je ujedno velika prilika da u svjetlu vjere u Boga Trojedinoga, pogledamo i prosudimo svoj život i svoju službu. Da pred Bogom priznamo svoje nevjere, svoje grijehe i životne propuste, vjerničke, svećeničke, redovničke, biskupske.

I dok molimo da Bog bude milostiv bratu našemu.., skrušimo se, pokajmo se.., da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta Otajstva.

Homilija mons. Tomislava Rogića

Ni život ni smrt ne pripada meni - Ja sam samo onaj koji je u sjeni - Onog što mu smrt ne mogaše ništa - Onog što pretoči se u stub …  sunčani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni - Iz zatoka tvari iz te tvarne muke

U ona daleka sunčana počivališta – Pruža – Ruke.

Tako piše pjesnik razmišljajući o uskrsnuću Kristovu. Iste nas misli obuzimaju dok se ovom misnom žrtvom opraštamo i za dušu fra Bože, molimo i za njegov život i svećeničko – redovničko služenje Bogu zahvaljujemo.

Svakom je čovjeku stati i suočiti se s činjenicom smrti, bilo tuđe ili jednog dana svoje. Konac života je neminovnost od koje nitko ne može pobjeći. Došla ona posve očekivano u velikim godinama ili nakon bolesti, ili posve iznenada.

Stati pred smrt kao čovjek gledajući u njoj kraj svega, nepodnosiv je teret koji pritišće dušu još za života.

Kršćanin se suočava sa smrću po vjeri u uskrsnuće, po vjeri u vječni život s Bogom, bez svršetka. To su posve dva različita pogleda i nose u sebi posve drugačije gledanje i cjelokupni ljudski život.

Vječni život nije samo neka ideja kojom bi se zavaravali da lakše prebrodimo životne poteškoće. Vjera u uskrsnuće predstavlja najveću životnu snagu jer u životu računamo s Bogom, na njega se oslanjamo i k njemu idemo. Vjera u uskrsnuće daje smisao ljudskom postojanju i baca posve novo svjetlo i na iznenadne rastanke od ljudi s kojima smo dijelili život, koji su nas oplemenili, koji su nas zadužili.

Veli sv. Pavao: kad bi se samo u ovom životu oslanjali na Boga, a bez vjere u vječni život s Bogom bili bi najbjedniji od svih ljudi. Kad bi naša vjera bila samo ljudska zamisao, sve bi bilo uzalud.

Bez vjere u Isusa Krista, utjelovljenog Bogo-Čovjeka, koji je naša prethodnica u vječni život, nezamislivo je gledati s onu stranu groba. On je taj po kojem se potvrđuje stvarnost života vječnoga i po kojem naša vjera doseže onostrano, nadzemaljsko.

U otajstvu Božića, Isusovog rođenja, slavili smo tajnu vjere i neizmjernu ljubav Božju za čovjeka. On, Besmrtni uzeo je naše smrtno tijelo da nas ljude uvede u besmrtnost, da nam podari vječnost.

Samo nam vjera u uskrsnuće može dati snagu da već sada imamo čvrst temelj pod nogama, može dati smisao i odgovore na sva pitanja, može pomoći da prevladamo sve poteškoće, može nas podići da ostvarenje konačne pravde, istine i savršene ljubavi u Bogu.

S tim pouzdanjem i u toj vjeri opraštamo se od pokojnog fra Bože koji je svojim redovničkim i svećeničkim služenjem ostavio traga u mnogim župama naše Šibenske biskupije. Molimo se svemogućem Bogu da se i na njega odnose Isusove riječi iz evanđelja: Idem pripraviti vam mjesto. Kad odem i pripravim vam mjesto ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja!

Neka mu dobri Bog podari mjesto u kući Oca nebeskog. Amen.

Oproštajni govori

U vezi sa svetim Božićem, koji upravo slavimo, možemo reći: premda je više ovozemnih čina završeno, kao što je bilo unaprijed uređeno u vječnom naumu, ipak se neprestano klanjamo istom Božiću, koje nam je donijelo spasenje. Tom Božiću klanjao se i fra Božo dok je živio u Čovjekovoj Zemlji; klanjao se u slici, u božićnim jaslicama, na oltaru, u obredu misnoga slavlja; a sada se klanja u Božjem Nebu, u stvarnosti, u vječnosti vremena.

Fra Božo je svoj životni vijek predao franjevačkom Bratstvu. Stoga, u ime redovničke zajednice, kojoj je pripadao, od njega će se oprostiti, u ime Bratstva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, provincijal fra Joško Kodžoman, a nakon njega i bivši provincijal fra Željko Tolić.

Provincijal fra Joško Kodžoman

Preuzvišeni o. biskupe Tomislave, preuzvišeni o. biskupe u miru Ante,  draga braćo svećenici, novaci, bogoslovi, časne sestre, cijenjena rodbino i prijatelji pok. fra Bože, braćo i sestre u Kristu!

Božićno i novogodišnje slavlje probudi u nama ljudima novu nadu i potakne energiju kojoj treba zahvaliti mnoge lijepe geste ljudske solidarnosti, izraze ljubavi i pažnje. Slaveći u zahvalnosti svetkovinu Božjega rođenja, puni smo mira, sreće, dobrih želja, ispunjeni smo radošću i spokojem, jer nam je Bog obznanio svoju ljubav i blizinu.  To naše pozitivno raspoloženje i iskustvo Božje blizine i ljubavi, koje čovjeku uvijek iznova otkriva neslućene mogućnosti njegovog rasta u dobru,  na trenutak je utihnulo, nakon što smo primili  vijest o fra Božinoj smrti. Poput trojice izabranih učenika na brdu Taboru, koji su poželjeli da potraje trenutak njihovog blaženog gledanja, tako smo i mi, sigurno, u ovo božićno i novogodišnje vrijeme gajili nadu da ćemo dugo ostati u blaženom osjećanju, zaštićeni od svega onoga što nam u životu izaziva strah, tjeskobu ili potiče suze i bol.

Biti s Isusom, osjećati Njegovu blizinu, ne znači i biti istrgnut ili potpuno odvojen od života i ovozemaljske stvarnosti. Zemlja, i nakon Isusovog čudesnog utjelovljenja,  za nas ostaje mjesto u kojem se nepredvidljivo miješaju naša svakodnevna iskustva radosti i žalosti. Onaj isti Isus, s kojim smo zadnjih dana dijelili radost, sreću i mir, i u ovim je trenutcima sa svima nama, koji u tuzi i s nevjericom ispraćamo našeg pokojnog brata fra Božu na njegov vječni počinak. Njemu, koji se, kao svećenik, u stotinama ispraćaja molio nad odrima pokojnika i za spokoj njihovih kršćanskih duša, Gospodin i samom želi udijeliti svoj mir, a svima nama koji tugujemo zbog iznenadnog rastanka s njim, vjeru i nadu u ponovni susret. Isus nam i sada poručuje da se ne bojimo, već da ostanemo hrabri i da utjehu nađemo u Njemu, koji i nadalje ostaje naš mir i naša sigurnost.

Dopustite mi, braćo i sestre, da vas u najkraćim crtama upoznam s pojedinostima fra Božina plodonosnog ljudskog, svećeničkog i franjevačkog života.

Fra Božo (Boro) Morić rođen je 20. prosinca 1947. u dijelu župe Stankovci u Crljeniku, od oca Jakova i majke Danice r. Klarić. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi, gdje je između 1954. i 1962. godine pohađao i osnovnu školu. Srednje je školovanje nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, u kojoj uspješno maturirao u školskoj godini 1966./67.  U franjevački je novicijat na Visovcu fra Božo stupio 14. srpnja 1964. godine. Prve jednostavne zavjete položio je 15. srpnja 1965. na Visovcu a svečane zavjete u Makarskoj 8. prosinca 1970. pred provincijalom fra Petrom Čapkunom.

Filozofsko-teološki studij fra Božo je pohađao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i u Zagrebu, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i diplomirao 25. lipnja 1974. godine. Fra Božo je zaređen za đakona 29. lipnja 1972. u Drnišu po rukama msgr. Josipa Arnerića, a za svećenika je zaređen u Sinju 1. srpnja 1973. po rukama nadbiskupa Frane Franića. Mladu je misu proslavio 15. srpnja 1973. u župi Stankovci.

Vršio je sljedeće službe u Crkvi, Redu i Provinciji; kao mladomisniku mu je povjerena služba župnog vikara u župi Gospe van Grada u Šibeniku. Fra Božo je, kroz prve tri godine svoga svećeništva,  pastoralno djelovao i u župama Bilice i Dubrava.  Godine 1975. uprava ga Provincije određuje za dušobrižnika u Njemačkoj. Nakon višemjesečnog pohađanja tečaja njemačkog jezika, fra Božo je godine 1976. imenovan dušobrižnikom u njemačkoj župi  Türnich – Badhausen  s rezidencijom u Düsseldorfu. U Njemačkoj ostaje do 1982. godine, kada preuzima službu gvardijana na Visovcu. Nakon trogodišnje gvardijanske službe, fra Božo je 1985. imenovan župnikom u župi Crivac-Ramljane, Postinje Donje. U novim personalnim promjenama na razini Provincije, godine 1988. fra Božo je određen za župnika u župi Unešić. Tu je fra Božo ostao punih dvanaest godine. Kroz to je vrijeme vršio i časnu službu dekana unešićkog dekanata. Nakon Unešića godine 2000. postaje župnikom ravnokotarske župe Lišane. U razdoblju od godine 2000. do 2003. fra Božo je vršio i službu definitora Provincije.

Godine 2009. fra Božo je postao župnikom Drniša, gdje ostaje do Kapitulskog kongresa 2012., kada preuzima službu gvardijana i župnika na Šubićevcu. Fra Božin životni put završio je iznenadno, u ponedjeljak, 2. siječnja 2017., u 70. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva.

Iz svih iznesenih datosti fra Božina života, vidljivo je njegovo naglašeno pastoralno djelovanje. Tu se je kao čovjek, kao svećenik i fratar najbolje ostvarivao, nastojeći svaku povjerenu službu vršiti predano i odgovorno. Trinaest postaja njegovog života, osim radosti i ispunjenja, nosilo je sa sobom i svu muku i zahtjevnost rada s ljudima. Nižući značajne datume iz njegovog ljudskog i svećeničkog života, čovjek se na trenutak zapita i pomisli, kako li je sve to tako logično i jednostavno i kako bi se lako mogla previdjeti sva kompleksnost i dramatičnost jednog ljudskog života. I njegov je život, siguran sam, kao i život svakog drugog čovjeka, imao mnoge drame koje su se duboko utiskivale u dubine njegove plemenite duše, ostavljale svoj trag, pritiskale umorne kosti, a koje su bile poznate samo njemu i Bogu.

Iz mojih osobnih susreta i razgovora s fra Božom, mogao sam iščitati, ponekad umor, zabrinutost pred onim što dolazi, ali i ono bitno, a to je zadovoljstvo životom, te nadasve želju i nastojanje da u mjestu gdje djeluje, ostavi pozitivan primjer i vidljivi trag na materijalnom i duhovnom polju. Iza njega je nemali broj crkvenih i župnih objekata u koje je utkao dio sebe, svoga znanja, svoje ljubavi i želje da doprinese poboljšanju materijalnih uvjeta vjerničkog naroda, za koji se pastoralno skrbio.

Susreti s tolikim potrebnima, iskustvo barbarskog divljanja i uništavanja po Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, koje je osobno proživljavao s  narodom i pripadnicima hrvatske vojske – posebno članovima 142. drniške brigade, kao župnik Unešića, moralo je ostaviti duboki trag u duši, u pameti, u srcu.  U  fra Boži je, bez sumnje, kucalo hrabro srce Domoljuba i zauzetog duhovnog pastira, koje se nije ni pred kim i ni pred čim predavalo niti uzmicalo.  I u najtežim danima Domovinskog rata, fra Božo je ostao uza svoj narod. Njegovu vjernost i požrtvovnost vodstvo 142. brigade HV htjelo je, u znak zahvalnosti, nagraditi i dodjelom vojnog čina, zašto je tražena suglasnost njegovog redovničkog poglavara. Ta je suglasnost, iz opravdanog razloga  izostala, budući da u to vrijeme još nisu bili uređeni i formalizirani odnosi između Hrvatske vlade i HBK, a kojima bi, između ostaloga, bile definirane i dušobrižničke nadležnosti i uloga katoličkih svećenika u Hrvatskoj vojsci. Ali i bez čina i vojnih odlikovanja, vjerujem da to priznanje, zahvalnost i živo sjećanje i danas traje u srcima protagonista onog surovog vremena u kojem se rađala, branila i stvarala mlada Hrvatska država.

Nikada nije lako portretirati nečiji psihološki ili duhovni profil, ali bih u ovoj prigodi ipak istaknuo da je fra Božo u svojoj ljudskoj prostodušnosti u svakom  trenutku bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, u kojem je bio do kraja sretan i ispunjen, svjestan svoga svećeničkog dostojanstva koje je obranio i očuvao neokaljanim, svjestan svoje uloge da  živi bliskost s običnim malim ljudima, posebno u njihovoj nevolji,  da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…

Dužnost mi je i kao predstojnika naše redovničke Zajednice, od svih Vas nazočnih, ali i onih koji nisu danas s nama a koji su za života poznavali fra Božu, zatražiti iskreno oproštenje, za svaku pa i najmanju uvredu, koja Vam je došla s njegove strane, ili bilo što drugo što je naškodilo Vašem  ili njihovu ugledu ili dobrom glasu.

Siguran sam da je i on svima oprostio, koji su mu na njegovu životnom putu nanijeli ili učinili namjernu ili nenamjernu uvredu ili štetu. Ljubav je Božja ona koja poravnava sve naše dugove, nakon što završimo svoje ovozemaljsko putovanje.

Poštovana obitelji Morić, u ovim trenutcima boli i tuge, Vama i svoj Vašoj rodbini, prijateljima i znancima, u ime naše franjevačke obitelji izražavam iskrenu sućut. Hvala Vam, na daru našeg brata, čija nas je smrt danas sve ovdje okupila. Vjerujem da nas njegov odlazak s ovog svijeta neće učiniti strancima, već da ćemo i nadalje, u duhu i molitvi, ostati prijateljski povezani.

Dragi fra Božo, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.

Počivao u miru Božjem!

****************

Fr. Željko Tolić, bivši provincijal

Iako (nad)biskupije i franjevačke redovničke zajednice, odnosno Provincije, u našim krajevima u mnogočemu imaju istu zadaću i poslanje, one se ipak i razlikuju. Biskupije su prostorno manje crkvene jedinice i njihovi članovi, u pravilu, potječu iz istog krajevnog okruženja i mentaliteta; istih su običaja i navika. U franjevačkim provincijama, u granicama kojih se nalazi i više biskupija, stvar je sasvim drugačija: u taj fraternitas pristižu ljudi iz različitih krajeva i mentaliteta, običaja i navada. Jer i prostor je mnogo širi: u slučaju Provincije s naslovom Presvetog Otkupitelja to je od Neretve do Zrmanje i od mora pa preko velebitskih gora, gdje je jedan iz Neretve a drugi iz Cetine; treći je od mora, a četvrti iza biokovskih i mosorskih gora; peti je sa zagorske sike i kamenjara, ci šesti iz Ravnih Kotara. Zbilja, različito cvijeće, a isti perivoj - Otkupiteljeva Provincija.

Dio toga miomirisnog Perivoja bijaše i ravnokotarski cvijet, fra Božo-Boro Morić, koji je svojom pojavom i vanjštinom „mirisao" na ozbiljnost, dok mu nutrina bijaše plaha i mekana, decentna i ugodna. Bio je, rekao bih, cvijet s pokrićem.

Preskačem uistinu puno lijepih i ugodnih trenutaka s njime. Ipak, ima jedan zbog kojega danas uzimam riječ i govorim. Bilo je to u jesen 2009., nakon njegova premještaja iz Lišana u Drniš. Niti je pošto-poto želio ići iz Lišana, niti je silno žudio za Drnišom. No, brojne su promjene te godine, nakon devetogodišnje službe u Lišanima, „zakačile" i njega. I nakon premještaja, u tom jesenskom razgovoru, fra Boro mi veli: „Provincijale, kao dijete sam otišao u sjemenište, završio propisane studije i postao svećenik. Pročitao sam puno teološke i franjevačke literature. No, što je franjevaštvo, ja nisam naučio toliko iz knjige, koliko iz života, a osobito iz premještaja, posebno ovoga u Drniš". „Možeš li mi onda reći što je franjevaštvo?", upitah ga. „Mogu", reče, uz onaj njegov prepoznatljivi osmjeh. I nastavi: „To je da ja koji sam iz Kotara Tebe, kao svoga provincijala, koji si rođen nekoliko stotina kilometara od mojih Kotara, u ovoj promjeni gledam i doživljavam kao brata koji mi i s ovom promjenom na nimalo lako mjesto želiš dobro. To je, Provincijale, moje franjevaštvo. Tako gaja zamišljam". Stiskao sam mu ruku i poljubio ga. Srdačno i iskreno, kakva su, uostalom, bila sva naša druženja i susreti.

Ljudi iz kilometrima udaljenih krajeva, različitih, mentaliteta, običaja i navika, ali životno naslonjeni jedni na druge u jednom opredjeljenju, koje se zove franjevaštvo, svakog do sebe smatraju bratom. I sve sagledavaju i tumače dobronamjerno i pozitivno, nikada crno i destruktivno. I ja s ovih nekoliko rečenica samo želim istaknuti: takav je bio fra Boro. I njegovo franjevaštvo. Cvjetno i miomirisno franjevaštvo. Nimalo apstraktno, nikada bučno i glumljeno; nikada neuredno, ruševno i bojovno već uvijek, u svakoj prigodi, pa čak i u nesimpatičnoj promjeni, otmjeno, trijezno i ozbiljno. I istodobno mekano, nježno i posve životno. Franjevaštvo s pokrićem. Franjevaštvo fra Bore Morića!

****************

Fra Marko Nimac, župnik Stankovaca

Kršćanski Božić je znak da je Božja ljubav prethodila našoj ljubavi. Dobri Bog se, u ljubavi prema nama, pokrenuo. Poslao je sebe, svoga Sina, Isusa Krista, u znaku naše vjere. I taj znak nas je privukao do Božića. Taj znak, privukao je fra Božu u redovnički i svećenički život. Fra Božo je ponikao iz Župe Uznesenja Marijina u Stankovcima. Stoga će se u ime rodne župe, u ime vjernika, svećenika i časnih sestara, od njega oprostiti župnik fra Marko Nimac.

Preuzvišeni o. Biskupi, mnogopoštovani o. Provincijale, draga obitelji, braćo svećenici, draga braćo i sestre!

U ime fra Božine rodne župe Stankovci,  u osobno ime opraštam se od našega fra Bože Morića.

Ja, Ivan, začujem glas s neba: „Piši! Već odsada, blaženi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova, - jer ih prate djela njihova!“ (Otk 14, 13)

Dragi fra Božo, poznavao sam te 32 godine. Bio si mi gvardijan na Visovcu, župnik u Lišanima. Zadnjih godina sam župnik tvoje župe Stankovci.

Doživio sam te kao čovjeka, fratra, svećenika, naoko strogog izraza lica iza kojeg se krije meko, dobro, plemenito srce. Mnogi te bivši a vjerujem i župljani ove župe pamte kao dobrog svećenika,  dobrog srca,  predanog Bogu, Crkvi i narodu. Svećenika koji je govorio direktno, jasno, bez celofana i s propovjedaonice i općenito u životu.

Iza tebe su 70., god. života, 53., god. redovništva i 44., god. svećeništva. U tom vremenu koliko ti je Bog dao učinio si puno dobrih djela.

Gospodin te pozvao  da otpočineš od svojih trudova, prate te djela tvoja.

Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio!

****************

Fra Marko Prpa – u ime kolega

Kada se rodio Isus Krist, postali smo svjesni da je sveti Božić točka susreta svih međusobnih privlačenja između Čovjekove Zemlje i Božjega Neba, a u ovom dvostrukom privlačenju, sveza i savez je vjera u Boga, u Božić i Isusa Krista. Na putu svjedočenja vjere u jednoga Boga, fra Božo nije bio osamljen. Imao je uza sebe svoje odgojitelje, profesore i kolege. Upravo, u ime kolega, od njega će se oprostiti fra Marko Prpa, dušobrižnik za hrvatske vjernike u Sloveniji.

(u pripremi)

****************

Doista, dok slavimo sveti Božić, kao vjernici, svjesni smo, da nam ovaj blagdan pokazuje dvostruko kretanje. S jedne strane događa se kretanje milosnoga Oca, iz Božjega Neba, prema Čovjekovoj Zemlji, prema čovječanstvu. To svjedoči čitava povijest našega spasenja, koja je svoj vrhunac doživjela na kršćanski Božić. S druge strane, događa se kretanje čovjeka prema Bogu, kretanje od Čovjekove Zemlje prema Božjem Nebu, koje se očituje u traganju za istinom, u hodu prema miru, pravdi i slobodi.

U posljednjim trenutcima kada mu se približila Sestrica Bolest u društvu Sestrice Smrti, koje su došle da ga zajedno povedu u Božje Nebo, fra Božo je živio u društvu braće redovnika u franjevačkom samostanu i vjernika u Župi sv. Ante Padovanskoga u Šubićevcu. Stoga će se od njega, u ime župljana oprostiti vjernica Mirjam Tomljanović, a nakon nje i samostanski vikar fra Mirko Klarić.

****************

Župljani

(tekst pročitala Mirjam Tomljanović)

„Plemenitu sam borbu izvojevao, trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4,7)

Tako, sv. Pavao bratu Timoteju pred svoju smrt! Tako bismo i mi mogli reći suočeni smrću revnog Kristova apostola, malog Franjinog brata, sluge Božjega, dragog nam župnika, fra Bože!

Oče, došao je čas! Proslavi sina svoga!

Da, dozrio je ovozemaljski život, došao je čas rađanja za Nebo … plemenitu je bitku izvojevao, trku završio … Otišao je u zagrljaj Oca nebeskog, u smiraj Ljubavi …

Hvala Ti, dragi naš brate i oče, fra Božo! Hvala Ti na Tvome: Evo me, Gospodine! Hvala na onom prvom, kad si se odlučio ostaviti sve i poći za Kristom, hvala Ti na ovom zadnjem: Evo me! – kad si uistinu ostavio sve i dobio Sve – zagrljaj Presvetog Trojstva i krilo Majke Marije! Bog moj i sve moje – sad je Tvoja vječna stvarnost – izobilje!

Hvala Ti na Tvojoj istinoljubivosti i pravednosti, na Tvojoj skromnosti smeđeg habita, hvala Ti na Tvojoj vjeri, nadi i ljubavi! Hvala Ti na Tvojoj neumornoj želji i nastojanju da nas učiniš boljim ljudima i boljim vjernicima – Kristovim i Marijinim svjedocima!

Nismo Te uvijek razumjeli … Oprosti nam.

A, Ti „trijezan u svemu, podnosio si patnje, vršio djela propovjednika Radosne vijesti i ispunio svoju dužnost do kraja“ (2 Tim 4,5)! Hvala Ti!

Hvala Ti na Tvome domoljublju!

Neka Te Gospodin nagradi, neka Te ovjenča vijencem slave kojeg si zaslužio svojom predanošću žrtvovane Hostije ljubavi!

Ostaješ u našim srcima i u našim molitvama! Obećavamo Ti u ovom svetom trenutku oproštaja da ćemo češće dizati pogled gore – k Nebu – i tražiti znak – Tebe – novu zvijezdu koja će nam iz Kristove blizine osvjetljavati put u mrklini ovog vremena.

Hvala Ti, odmori se … zaslužio si Nebo!

Svojim „Fiatom –neka mi bude“ - obogatio si nas i zadužio.

Mir duši Tvojoj!

****************

Fra Mirko Klarić, samostanski vikar

Pet godina smo proveli s Tobom u ovome samostanu sv. Ante na Šubićevcu, gdje si bio gvardijan i župnik. Specifičan samostan u našoj provinciji, pet župnika živi zajedno, žive u samostanu i poslužuju župe. Trebalo je pomiriti i obveze u župi i red u samostanu. Mislim da smo u tome s tobom uspijevali. Ljudi smo, nismo anđeli, bilo je sigurno propusta.

Ti danas ode u vječni sada i to naglo i nenadano. A još smo na Tebe računali. Nažalost imao si vremena za svakoga, a za sebe ga nisi imao. Izgorio si u ovome bi. kuća. Srce nije moglo više izdržati. Bio sam prisutan kad je ekipa Hitne pomoći učinila sve da te zadrži s nama, ali nisu uspjeli i rekoše: kasno smo došli. Nakon pola satne borbe isključili su aparat na komu nije bilo više nikakva znaka. Srce je stalo, za pruženu pomoć im iskreno zahvaljujemo

Za sve propuste s naše strane, kažemo oprosti nam! A mi za tebe molimo milosrdnog Boga Oca govoreći: Oče, primi ga kod sebe u društvo tvojih odabranih!

****************

SUĆUTI

s. Svemirka Matić, OFS

ministra Zadarsko-Šibenskog PB OFS-a

"Svevišnji, svemogući, dobri Bože, tebi pripadaju hvale, slava i čast i svaki blagoslov."

Hvala Gospodine na bratu fra Boži Moriću,

Fra Božo Morić svoju službu u Franjevačkom svjetovnom redu započeo je 2009 godine kao duhovni asistent u mjesnom bratstvu“ Gospe od Ružarija“ u Drnišu.

Odlaskom u župu Sv. Ante, na Šubićevac - Šibenik okuplja braću i sestre, koji žele upoznati i nasljedovati  Gospodina po uzoru na sv. Franju i koji svoje prvo "Evo me" potvrđuju dana 11. prosinca 2016.g. u svojoj župnoj Crkvi Sv. Ante na Šubićevcu.

Hvala na zauzetosti  za življenje OFS-a na  području naše Biskupije. Hvala na poticajnim i ohrabrujućim riječima , koje  ostavljaju težinu a ne sladunjavost  u životu bratske zajednice.

U ime Zadarsko-Šibenskog  područnog bratstva,  u ime vijeća područnog bratstva,  u ime duhovnih asistenata područnog bratstva“ Sv. Nikole Tavelića“  i u svoje osobno ime izražavam  sućut braći Provincije Presvetog Otkupitelja i rodbini pok. fra Bože.

Počivao u miru  Božjem!

****************

Ivo Aleksić

Štovana družbo, štovana braćo u Kristu

Upravo sam na Vašoj stranici pročitao vijest o smrti

Fra Bože Modrića. To je još jedan moj sugimnazijalac

Iz Sinja i sunovak sa Visovca.

Potaknut sam pošto je nenadano napustio „našu“ zajednicu.

Blaga utjeha je da imamo još jednoga koji će nas zagovarati kod Svevišnjeg.

Primite moju sućut. Vaš uvijek u Kristu odani, uz pozdrav sv. Franje

****************

Dinko Aračić

Povodom preminuća fra Bože Morića izražavam braći franjevcima i rodbini pokojnika iskrenu kršćansku sućut. Dragog pokojnika preporučujem Božjoj milosrdnoj dobroti i ljubavi. U mislima slušam njegov gromki glas kao nekoć pri recitalu na temu «Pjesan stvorenja» o spomendanu Dobrog Oca Antića u Zagrebu. Između ostalog tada je fra Božo svojim zvonkim glasom zborio:

«Gospode, kako je krasno sve ono što si stvorio!

Ipak u srcu ti samo ljupka krasota

i daruj ljubav iz koje onaj koji ljubi,

za onaj je rođen život što tek smrću je milota».

Svojim životom i radom fra Božo je svjedočio Božju istinu, dobrotu i ljepotu,

svjedočio je onaj život što tek smrću u Gospodinu je ljepota i krasota.

Uskrsnuće je naša vjera, ponovni susret naša nada, spomen je znak našeg zajedništva u Kristu.  Počivao u miru Božjemu!

****************

Franjevački svjetovni red

Mjesno bratstvo Drniš

Draga braćo,

izražavamo iskreno žaljenje zbog smrti našeg i vašeg brata  dragog fra Bože Morića. Ostavio je veliki  i svijetli trag u našoj župi i u našem bratstvu.

Mir i dobro !

****************

Podušje

Obredom na šibenskom mjesnom groblju Kvanj i misnim slavljem u crkvi Sv. Ante Padovanskoga, častili smo objavu Božju, koja se, nama vjernicima, objavila rođenjem i životom fra Bože Morića, kao kršćanina, redovnika i svećenika. Bila je ovo uistinu njegova prava objava Božića svima nama, koji smo ga poznavali.

Nakon završnoga misnoga blagoslova, samostanska obitelj pozvala je oce biskupe, svećenike, redovnice i redovnike, rodbinu i prijatelje, u župnu dvoranu na podušje.